Ljutnja je emocija koja se javlja kada procijenimo da nas netko neopravdano ugrožava svojim ponašanjem. Izražava se univerzalnim izrazom lica neovisno o kulturi, može biti praćena tjelesnim reakcijama (ubrzanim lupanjem srca, povećanjem krvnog tlaka, ubrzanim disanjem).
Iako je neugodna, ima svoju funkciju– naše se tijelo se u ljutnji aktivira i pokreće kako bismo „obranili” sebe, svoje bližnje ili nešto što nam je važno. Ljutnja povećava energiju kojom djelujemo. Služi da očuvamo svoje psihološke granice u odnosu na okolinu, da se aktiviramo kako ne bismo dugotrajno podnosili nepravdu, nepovoljne okolnosti ili provokaciju, da oblikujemo okolinu prema vlastitim vrijednostima, zatražimo od drugih da promijene ponašanje koje nam ne odgovara. Ljutnja je česta pokretačka snaga društvenih pokreta koji teže društvenim promjenama. Međutim, kao stanje uzbuđenja ljutnja može remetiti ponašanje, ometati učinkovito izvršavanje zadataka, dezorganizirati misli, povećati impulzivnost. Kada su ljudi uznemireni, mogu reagirati prije nego što razmisle. Kompetentno upravljati ljutnjom znači suočiti se sa stresnim situacijama sa strpljenjem, smirenošću i konstruktivno razmišljati o mogućim rješenjima. Kako bi ispunila svoju svrhu, nije potrebno znatno mnogo ljutnje. Važno je njome učinkovito upravljati i izražavati je na neagresivan način da ne bi imala negativne posljedice na pojedinca ili okolinu.
Ljutnju oblikuje niz činitelja. U lošijem raspoloženju negativnije procjenjujemo i reagiramo na potencijalne okidače nego u dobrom raspoloženju. Na raspoloženje utječu i količina sna, glad ili sitost, stres, konzumacija alkohola i droga, prehrana, opće zdravstveno stanje, i brojni drugi činitelji. I izloženost visokim temperaturama može povećati ljutnju. Ljudi pod određenim okolnostima mogu tumačiti i određene „neprijeteće” situacije u okolini kao „prijeteće”. Nekima je zbog pretjerane ljutnje i velikih teškoća u upravljanju ljutnjom potrebna stručna psihološka pomoć. Pod utjecajem iskustvom naučenih vjerovanja, ljudi se u ljutnji mogu prikladno ili neprikladno ponašati.
Postoje različiti komunikacijski stilovi. Submisivno komuniciraju oni ljudi koji u konfliktnoj situaciji slušaju sugovornika s poštovanjem, ali pritom ne izražavaju svoje emocije, potrebe ili stavove. Ako osoba ima potrebu izraziti svoje stavove, emocije ili potrebe, a to ne čini, ljutnja može rasti, pa i postati kontrolirajuća, u novoj situaciji dovesti do pretjerane reakcije. Ljudima koji su vrlo pristojni i obazrivi prema interesima drugih, ali ne i prema svojim potrebama, može pomoći trening asertivnosti kako bi bili prodorniji i samosvjesniji.
Oni koji ne uvažavaju svoje potrebe, ne postavljaju granice prema drugima i nedovoljno brinu o sebi, vjerojatnije će imati niže samopouzdanje, manje zadovoljstvo životom, te imaju veću vjerojatnost razvoja psihopatoloških smetnji. Agresivan način komunikacije odnosi se na iznošenje svojih stavova, potreba ili emocija, ali uz iskazivanje nepoštovanja prema sugovorniku, bilo da ga se vrijeđa, omalovažava ili na drugi način ugrožava. Takav način komunikacije potiče u sugovorniku obrambenu reakciju, kontranapad, što vodi u začarani krug, a ne konstruktivnom rješenju sukoba. Asertivno komuniciraju pojedinci koji uspostavljaju zdrave granice prema drugima, iskazuju svoje stavove, potrebe ili emocije, zauzimaju se za sebe, štite svoje mišljenje, a pritom poštuju sugovornika. Asertivna komunikacija povezana je s najvećom vjerojatnošću konstruktivnog rješavanja sukoba, većim samopouzdanjem i zadovoljstvom u partnerskim i profesionalnim odnosima, a s manjom razinom stresa.
Emocionalno inteligentni pojedinci znaju da je ljutnja normalna emocija, prepoznaju nju i njene manifestacije u tijelu kada je osjete, izražavaju je asertivno.
