Subjektivna dobrobit, koja se može opisati kao osjećaj blagostanja, rezultat je genetskih datosti, životnih okolnosti i vlastitih aktivnosti. Dok genetske i neke životne okolnosti ne možemo u velikoj mjeri izravno mijenjati, slobodni smo sami oblikovati vlastite aktivnosti i na tako smanjiti ili povećati osjećaj blagostanja. Jedan od načina je njegovanje zahvalnosti.
Zahvalnost je složen skup emocija koje se javljaju pri procjeni primanja neke dobrobiti (pažnje, pomoći u obliku usluge, materijalnog dobrog). Definira se i kao stanje i kao osobina, kao moralna vrijednost, stav, vještina suočavanja sa stresom. Prisutna je u svim civilizacijama, različitim kulturama i okruženjima. Ljudi mogu biti zahvalni na ljudima u svom životu, svojim ili tuđim kvalitetama, različitim situacijama koje im je život donio, na onom što su primili, iskusili ili naučili, na budućim iskustvima. Mogu osjetiti i zahvalnost prema životu, prirodi ili višoj sili, pa takvo iskustvo postaje i transcendentno. Iz tog razloga, zahvalnost je dio duhovne prakse u svim religijama.
Zahvalnost omekšava granice uspostavljene prema drugima, pospješuje recipročno davanje, produbljuje i učvršćuje odnose. Djeluje poticajno u romantičnim odnosima. Zahvalnost iz zajedničkih interakcija koje su partneri doživjeli tijekom dana, povećava povezanost i zadovoljstvo odnosom sljedeći dan – i za onog koji je zahvalan za primljenu dobrobit, i za onog koji je drugom učinio dobro. Pojedinci koji se osjećaju više cijenjenim od strane svojih romantičnih partnera, izjavljuju da i sami više cijene svoje partnere. Oni koji više cijene svoje partnere, navode da i više reagiraju na njihove potrebe, predaniji su odnosu i vjerojatnije je da će tijekom vremena ostati u svojim vezama.
Oni koji su u ponašanju vođeni isključivo svojim motivima i interesima, imaju partnere koji osjećaju manju zahvalnost, ali i manje zadovoljstvo odnosom, od onih koji su usmjereni i na partnerove potrebe. Zahvalnost, uz neke druge vrijednosti u romantičnom odnosu, umanjuje emocionalnu bol nakon različitih emocionalnih povreda u odnosu. Zahvalnost ima svoju ulogu i u procesu tugovanja, i nakon najtežih životnih gubitaka, kao što je smrt bliske osobe. Ogroman gubitak utječe na tijelo, spoznaju, emocije, duhovnost osobe, na njene odnose s drugima. Osobe koje pronalaze zahvalnost vrednujući pozitivne aspekte odnosa s osobom koju su izgubile, otpornije su na negativne aspekte tugovanja, a mogu i prepoznati važnost unutarnje snage koja im pomaže da žive s ogromnom boli, kao i cijeniti život na jedan dublji način.
Neke okolnosti ranog emocionalnog razvoja, kao i osobine ličnosti, djelomično uvjetuju razvoj zahvalnosti. Ipak, pokazuje se da se zahvalnost može „trenirati’’ i u odrasloj dobi. Roditelji uče djecu reći „hvala” kako bi se prilagodila društvenim normama i lakše snalazila u društvu. Takva pravila imaju svoju dobru funkciju, ali ovdje je riječ o autentičnoj zahvalnosti, koju čovjek iskazuje kada ju je osjetio. Kako bi osjetio zahvalnost, treba biti pozoran i prepoznati dobrobit koju je primio, i trud onoga koji je tu dobrobit dao. Usmjeravanje pozornosti na pozitivne stvari koje donose drugi, bilo da je riječ o nepoznatom prolazniku, prijatelju ili članu obitelji, mijenja pogled na život. Jednostavnom vježbom, upisivanjem stvari na kojima ste zahvalni proteklog dana, mozak razvija usredotočenost na brojne aspekte koji potiču osjećaj zahvalnosti.
Na tim se činjenicama temelje i različite religijske prakse izvođenja povezanih rituala kao što je molitva. Ljudi koji se češće zapitkuju i o čudima svijeta, osjećaju veću zahvalnost. Dobro je podsjećati se na prolaznost materijalnih stvari, ali i vlastitu prolaznost, kako bi osjetili zahvalnost, lakše prepoznali svoj smisao i živjeli svrhoviti život. Zato zahvalnost nije pasivno prepuštanje sudbini, već ona potiče pojedinca na prepoznavanje svoje svrhe, preuzimanje odgovornosti za svoj život i na aktivno rješavanje problema.
> Prosocijalno ponašanje i altruizam
