U prošloj smo kolumni pričali o različitim fazama dječje perspektive o smrti, a u današnjoj ćemo se kolumni posvetiti dječjoj tuzi iz perspektive ponašanja. S obzirom na nemogućnost potpunog verbalnog izražavanja tuge u djece, ona su je sklonija češće prikazivati kroz različita ponašanja, tjelesnih ekspresija ili kroz igru. Teško je u tom trenutku prepoznati i razumjeti dječju tugu iz perspektive roditelja, koji i sami vjerojatno tuguju, te pronaći način kako najbolje prikladno reagirati i odgovarati.
U jednom se istraživanju razotkrivalo koje su to ekspresije tuge najčešće koje djeca prikazuju te ćemo u nastavku prikazati nekoliko. Problemi sa spavanjem su među češćim indikatorima da dijete prolazi kroz neku od faza tugovanja. Takvo se ponašanje očituje nemogućnošću usnivanja (nesanicom), nemogućnošću spavanja u vlastitom krevetu ili prekidima sna zbog noćnih mora. Osim toga, strah od potencijalne smrti, težih bolesti ili zabrinutost oko zdravstvenog stanja roditelja i bližnjih je također znak da dijete i dalje procesira neku vrstu tuge, a sad je već i zabrinuto da ne izgubi još jednu sigurnu osobu. Skoro svi roditelji u tom istraživanju istaknuli su da djeca vole gledati i proučavati slike ili video snimke pokojnih osoba. Također, pokazalo se da djeca žele i vole razgovarati o pokojnima te ih često uključuju u svakodnevne razgovore. Ponekad se, posebno pri smrti brata ili sestre, dogodi da djeca njihova imena uključuju u igre te ih pridaju „zamišljenim“ prijateljima (Bugge i sur., 2012).
Prethodna su se istraživanja više fokusirala samo na somatske reakcije djece prilikom tugovanja, poput glavobolja, bolova u trbuhu, mišićne napetosti, nedostatka apetita, nemira i umora (Sood, Razdan, Weller i Weller, 2006). Naravno, takve simptome ne treba zanemarivati, a oni se mogu pojaviti uz ostale, poput povlačenja, želje za samoćom ili osjećajem da su sami i mišljenjem da se to samo njima dešava. Ožalošćena djeca imaju veću vjerojatnost poremećaja u ponašanju i vraćanja u infantilno ponašanje od djece koja nisu prošla kroz bilo kakvu vrstu tugovanja. Takve reakcije tugovanja mogu dovesti do psiholoških poteškoća ili kompliciranog tugovanja povezanog s dugotrajnim oštećenjem (Melhem i sur., 2007).
Važno je naglasiti da način na koji dijete izražava tugu uvelike ovisi o dobi, emocionalnoj zrelosti i podršci okoline. Manja djeca češće reagiraju kroz regresivna ponašanja, poput ponovnog sisanja palca, traženja pelene ili izbjegavanja vrtića, dok starija djeca mogu pokazivati buntovnost, razdražljivost ili povlačenje iz društvenih aktivnosti. Iza tih ponašanja često se krije potreba za sigurnošću, pažnjom i potvrdom da nisu sami u svom gubitku.
Uloga odraslih pritom je ključna. Mnogi roditelji ističu da je smrt voljene osobe ojačala obiteljske veze i učinila ih svjesnijima važnosti sitnica u svakodnevnom životu. Naglašavaju kako sada više cijene obitelj, imaju dublji osjećaj zahvalnosti i prisutnosti. Roditelji su također primijetili da su oni i njihova djeca nakon gubitka trebali više fizičkog kontakta i bliskosti; zajedničko spavanje, češće grljenje ili jednostavno sjedenje jedno uz drugo donosilo im je osjećaj utjehe i povezanosti. Ističu da njihova mala djeca nisu bila samo pasivni primatelji brige. Bila su i važan izvor podrške i snage. Često su naglašavali kako su im upravo djeca pomogla proći kroz tugovanje pružajući utjehu, nježnost i prisutnost koja je donosila smisao i nadu u teškom razdoblju.
Vjerujem da, kroz pažnju roditelja, bliske obiteljske veze i iskrene razgovore, obitelj može pronaći snagu u gubitku, a najmlađima pružiti utjehu, sigurnost i nadu.
> Razumjeti dječju tugu: kako se pojam smrti mijenja s odrastanjem
