Panični poremećaj, odnosno ponavljana pojava paničnih napada jedan je od najčešćih psihičkih poremećaja. Zbog njegove rasprostranjenosti i intenzivnih tjelesnih simptoma često ljude dovodi liječniku, a zatim i psihologu.
Napad panike je epizoda iznenadnog intenzivnog straha ili anksioznosti za koji nam se čini kao da se pojavio bez najave i očiglednog razloga. Obične traje od par minuta do pola sata, iako subjektivni dojam može biti da traje puno duže. Simptomi su sljedeći:
Tjelesni: osjećaj gušenja ili kao da ne možemo udahnuti zrak (što često dovodi do hiperventilacije, odnosno ubrzanog disanja), lupanje srca, bol u prsima, mučnina, naleti vrućine i/ili hladnoće, trnci, zujanje u ušima, znojenje…
Misaoni: misli da će se dogoditi nešto strašno, da gubimo kontrolu, da ćemo se osramotiti, ugušiti, dobiti srčani ili moždani udar, da ćemo poludjeti ili čak umrijeti. Te misli nisu točne, već prateća pojava intenzivnog straha.
Prvi napad panike najčešće se javlja u nekom stresnom životnom razdoblju. Suočavanje s realnim životnim stresorima kao što su obiteljski problemi, zahtjevi školovanja ili radnog mjesta, teškoće u socijalnim ili romantičnim odnosima, itd., sve su stresori s kojima se većina nas u životu suočava. U tim situacijama pojačavaju se tjelesne senzacije opisane ranije. Te senzacije mogu biti pogrešno protumačene kao znakovi da će se dogoditi neka katastrofa – npr. pojačano kucanje srca i pritisak u prsima osoba krivo protumači kao srčani udar. Takva tumačenja dodatno nas pobuđuju i usmjeravaju našu pažnju na tjelesne senzacije, pa počnemo opažati sve više simptoma, što dovodi do daljnjih katastrofičnih intepretacija, tzv. „lažnih alarma“. Na taj se način razvija napad panike.
Simptome slične napadu panike mogu imati i neke tjelesne bolesti. Međutim, većina ljudi koja doživljava napade panike često obavi razne pretrage čiji su rezultati uredni. U tom se slučaju radi samo o napadima tjeskobe te je pomoć potrebno potražiti u obliku psihologijskog savjetovanja.
Kada osoba ima ponavljane, neočekivane napade panike, strahuje da će imati još napada te radi promjene u svojem ponašanju zbog njih, kaže se da je osoba razvila panični poremećaj.
Mnogi koji doživljavaju napade panike počnu osjećati jaku anksioznost i izbjegavati mjesta ili situacije u kojima misle da bi se napad panike mogao ponoviti. Primjerice, ako je osoba doživjela panični napad tijekom vožnje autobusom, može početi izbjegavati ne samo vožnju javnim prijevozom već i drugim prijevoznim sredstvima, uključujući osobnim automobilom. Takav se strah i izbjegavanje vrlo često generaliziraju na razne situacije i/ili mjesta iz kojih neće moći brzo pobjeći ili strahuje da joj neće biti pružena pomoć na vrijeme. To često uključuje izbjegavanje mjesta i situacija na kojima su učestale gužve – npr. koncerti, trgovački centri, kazališta, a u ekstremnijim slučajevima javlja se i strah samostalnog izlaska iz kuće. Takav obrazac doživljaja tjeskobe i izbjegavanja naziva se agorafobija, od grčkih riječi fobija (strah) i agora (glavni trg/tržnica – mjesto okupljanja velikog broja ljudi).
Osim izbjegavanja, česta pojava su i tzv. sigurnosna ponašanja. Najčešći oblik je nošenje sa sobom tableta ili drugog sredstva za smirenje. Čak i ako tabletu nikada ne popije, samo znanje da je ona pri ruci osobi koja strahuje da će doživjeti panični napad djeluje kao izvor sigurnosti. Ponekad osjećaj sigurnosti može pružati i osoba od povjerenja koja bi mogla pružiti pomoć u slučaju pojave paničnog napada, pa ljudi s paničnim poremećajem odlaze na „zastrašujuća“ mjesta samo u pratnji. Ova ponašanja, međutim, otežavaju ili onemogućuju suočavanje sa strahom.
Dobra je vijest to što tretman paničnog poremećaja i agorafobije, posebice kognitivno-bihevioralna terapija, ima vrlo visoku stopu uspješnosti. Kako tretman izgleda i „kako prestati paničariti“ pročitajte u idućoj kolumni!
>Zašto je tako teško ustrajati u novogodišnjim odlukama?
