Empatija se može opisati kao sposobnost uživljavanja u položaj drugoga i razumijevanja tuđe perspektive i emocija, bez predrasuda i osuđivanja, pri čemu se istovremeno ostaje svjestan svojeg mišljenja, emocija i identiteta.
Dobro je opisuje frazem biti u tuđoj koži, koji podrazumijeva proces ulaženja u stanje, emocije i situaciju druge osobe. Empatija je ključna za svrsishodnu komunikaciju, za uspostavljanje i održavanje kvalitetnih međuljudskih odnosa temeljenih na razumijevanju, međusobnoj suradnji i osjećaja pripadnosti među pojedincima.
Neurofiziološki temelji
Znanstvenim se otkrićima tzv. zrcalnih neurona, skupina živčanih stanica koje se aktiviraju pri obavljanju određene aktivnosti, ali i pri samom promatranju drugog pojedinca koji obavlja tu istu aktivnost, u mozgovima majmuna i potom u ljudi, posljednjih trideset godina pokazalo da smo neurofiziološki opremljeni za posredovanu emotivnu reakciju na drugu osobu. U empatiju su, osim emocija, uključeni i složeniji kognitivni mehanizmi, u kojima se ističe apstraktno mišljenje.
Svi ljudi u sebi imaju duboko ukorijenjen potencijal za empatiju, koji se razvija u većoj ili manjoj mjeri ovisno o okolini u kojoj odrasta.
Empatija razvojnoj dobi
Dijete razvija empatiju doživljavajući je najprije od roditelja, odnosno primarnih skrbnika, koji od najranije dobi zadovoljavaju njegove potrebe za hranom, pažnjom, toplinom, uvažavaju njegovu uznemirenost uzimajući ga u naručje, pokušavaju ga umiriti umirujućim glasom, iskazuju ljubav, pažnju, stvaraju povezanost s njime.
Razvoj empatije odvija se usporedno s kognitivnim i socio-emocionalnim razvojem, vrlo intenzivno do adolescentske dobi, te se tijekom života produbljuje, ovisno tome koliko se pojedinac uključuje u različite društvene probleme. Sve veći utjecaj na razvoj i njegovanje empatije s odrastanjem ima i šira zajednica – škola, vršnjaci, televizija, digitalni mediji i društvene mreže, koji promoviraju određene stavove i vrijednosti.
Zabrinjavajući su trendovi posljednjih tridesetak godina koji ukazuju na smanjenu empatiju pojedinaca. Tome značajno pridonose sve veće ekonomske nejednakosti, političke podjele, nedostatak kulture i edukacije, medijsko prikazivanje sukoba, pa i eksplicitno prikazivanje nasilja, umjesto dijaloga, korištenje digitalnih tehnologija za samopromociju.
Manifestacija prave empatije
Za donošenje dobrih etičkih procjena potrebna je dobra suradnja kognitivnog i emocionalnog. Postoje ljudi koji su vješti u prepoznavanju i razumijevanju tuđih emocija, ali je njihova motivacija pogrešno usmjerena, žele se okoristiti drugima, kojima manipuliraju. To nije prava empatija. Prava empatija nije niti isticanje različitih oblika pomoći ugroženim skupinama sa skrivenim interesom da se „pomagači” prikažu „empatičnim”, ili da se od senzacije zaradi, a bez istinske želje da im se pomogne.
Duboke ekonomske nejednakosti i ratovi ukazuju na tamnu stranu ljudske prirode, istovremeno naglašavaju nužnost razvoja i njegovanja empatije za zdravijeg pojedinca i društvo u cjelini. Važno je u obitelji učiti vještine izražavanja neugodnih emocija, razgovora o problemu i vještine rješavanja sukoba na miran i konstruktivan način. Odrasli daju djeci dobar primjer kako se ponašati u sukobu iznošenjem argumenata i stavova, a ne gubitkom kontrole i povisivanjem tona. Zauzimanje tuđe perspektive i razumijevanje tuđih emocija i potreba preduvjet je za traženje rješenja koja bi zadovoljila obje strane. Dobro je pružiti primjer svojim ponašanjem i nakon sukoba, umirivanjem situacije, ispričavanjem drugoj strani ako je potrebno, pokazati da je i nakon sukoba moguće dobro se slagati.
> Uloga oca u emocionalnom razvoju
