Što je panični napad i kako se manifestira, objasnio je psihijatar Andrej Prošev iz Županijske bolnice Čakovec.
– Panični napad definira se kao iznenadni doživljaj intenzivnog straha, uznemirenosti ili nelagodnosti koji je redovito praćen određenim tjelesnim i/ili kognitivnim (spoznajnim) simptomima kao što su ubrzano lupanje srca, ubrzano disanje, stezanje u prsima, trnjenje ruku ili nogu, crvenjenje, znojenje, zujanje u ušima, navala osjećaja topline ili hladnoće, mučnina ili želučane tegobe, vrtoglavica, ošamućenost ili bol u glavi, potom depersonalizacija (doživljaj kao da ste odvojeni od samog sebe) ili derealizacija (osoba ima osjećaj kao da svijet koji ju okružuje nije stvaran). – Navedeni simptomi napada panike obično se javljaju iznenada i jakog su intenziteta ili se mogu javiti u prisutnosti neke za osobu zastrašujuće situacije. Osim navedenih fizioloških simptoma kod osobe jako je često prisutan intenzivan i preplavljujući strah, uz neugodne misli da će osoba pasti u nesvijest, da će izgubiti razum, tj. da će poludjeti, potom da će doživjeti srčani ili moždani udar ili da će se ugušiti, pojasnio je psihijatar Andrej Prošev iz Županijske bolnice Čakovec. Ističe: – Svim paničnim napadima zajedničko je da je normalno funkcioniranje naglo i iznenadno prekinuto. Napad panike može se gledati i kao vrlo intenzivna anksioznost (tjeskoba) – vrsta straha koja se javlja kada osoba procjenjuje da njegova cjelokupna životna situacija nadilazi njene trenutne kapacitete.
Značajne životne promjene dovode do napadaja
Kada se određene životne situacije prepoznaju i procjenjuju kao opasne ili katastrofizirajuće, to dovodi do toga da se intenzivira osjećaj straha, što u tijelu potiče intenzivnu fiziološku reakciju, izlučivanje stresnih hormona kortizola i adrenalina, a adrenalin potom pojačava srčani ritam jer priprema organizam za borbu ili bijeg, puls se ubrzava, pa se takve intenzivne i nagle tjelesne senzacije produciraju još veći strah i zabrinutost zbog naglih i dramatičnih promjena u fiziologiji što dovodi do začaranog kruga iz kojeg se teško izlazi. Možemo govoriti o začaranom krugu napada panike, koji zapravo počinje time što osoba startno pogrešno interpretira fizičke promjene koje registrira kod sebe.
Prvi napad panike, iako osobe često imaju osjećaj da se on javio „ni od kuda“, najčešće ipak ima povoda, svjesnog ili nesvjesnog. U pitanju može biti duži vremenski period u kojem je osoba izložena stresu, iscrpljenost organizma, manjak sna, intenzivna emocionalna proživljavanja (primjerice gubitak bliske osobe, konflikti u obitelji, problemi na radnom mjestu…), značajne životne promjene što dovodi do stanja emocionalnog distresa koji se manifestira opisanim tjelesnim promjenama (to je najbolji dokaz koliko su psiha i tijelo povezani emocijama i kako utječu jedno na drugo).
Često se događa da osoba zbog izrazite nelagodnosti koju je osjetila tijekom napada panike razvije strah od ponovnog javljanja navedenih fizioloških simptoma i doživljaja. Zbog toga se panični poremećaj nekad pojednostavljeno naziva strahom od straha. Osoba iščekuje sljedeći napad panike, razmišlja o njemu npr. na sljedeći način: „Ne smijem ponovo doživjeti napad panike, ne mogu podnijeti to stanje, ako se to ponovi, možda ću umrijeti ili poludjeti.“ Kada razmišlja tako, osoba je sklona pojačano „osluškivati“ svoje tijelo, svaku registriranu tjelesnu promjenu reagira kao na indikator opasnosti, tj. znak da nešto nije u redu, da se nešto strašno događa s njom. Slijedom toga počinje izbjegavati one situacije u kojima joj se ranije javio napad panike (primjerice mjesta gdje je gužva, javni prijevoz, kafiće i sl.) ili nepoznata mjesta koje prepoznaje kao dodatno rizična jer je neizvjesnost veća. Razmišljajući tako, katastrofizirajući i užasavajući se oko potencijalnog napada panike, koristeći se izbjegavajućim oblicima ponašanja, osoba zapravo održava panični poremećaj koji počinje znatno utjecati na čovjekovo obiteljsko, socijalno i radno funkcioniranje.
Što se tiče liječenja paničnog poremećaja, dvije su najučinkovitije vrste tretmana: farmakoterapija i psihoterapija. Od farmakološke terapije kao prva linija u liječenju upotrebljavaju se selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i benzodiazepini. Prednost farmakološke terapije je da ona praktički odmah pomaže u smanjenju simptoma što zna biti veliko olakšanje za pacijenta koji pati od navedenog poremećaja.
Međutim, često farmakološka terapija nije dovoljna, već se mora uključiti i psihoterapijski tretman. Upoznavanje pacijenta s terapijom i educiranje o prirodi panike ključna je komponenta terapije. S obzirom na to da je bit paničnog poremećaja pogrešna interpretacija simptoma paničnih napada, psihoedukacija o simptomima panike jako je važan dio tretmana.
Važno je istaknuti da panični napad nije opasan po naš život i fizičko zdravlje, koliko god osoba taj trenutak smatrala da joj je život ugrožen. Napad panike obično traje nekoliko minuta, najčešće pik dostiže za desetak minuta, a sve ukupno gotovo nikada ne traje duže od pola sata, iako se osobi koja to proživljava čini da traje znatno duže. Napad panike osoba može doživjeti jednom, dva ili tri puta, a nakon toga mogu proći i godine da se nikad ne ponovi.
