Ružmarin i timijan protiv parazita, hrenovke za snagu, kruh, jaja, mlijeko, zelenjava i, naravno, kao baza svega šrot hrana je kojom Andreja Vibović iz Kuršanca hrani svoje kokoši, pasmine kokinkina.

– Bavila sam se u životu svime i svačime. Uzgajala sam cvijeće, povrće, posvećivala puno pažnje uređenju vrta i dvorišta. – govori nam naša domaćica Andreja vodeći nas do svojih ljubimica, kokoši kokinkina, uz koje se napokon pronašla.

U svom poslu obišli smo puno i previše dvorišta, vidjeli svakojake kokoši i kokošinjce, staje i gospodarske zgrade, međutim, definitivno nismo bili spremni na sliku kokošinjca koji smo ugledali, a koji se ne može naći ni u “najboljem američkom filmu”.

Naime, kokice su se nalazile u natkrivenom i ograđenom prostoru (ne s onom običnom žicom), koji se dalje dijelio na, nazovimo to, boksove. U svakom boksu nalazila se jedna kućica koje se ne bi postidio ni najskuplji pas u Hrvatskoj. Lijepo obojene, s krovom i prozorima, s po dva ulaza svaka. Ne treba posebno spominjati da je sve čisto, uredno, bez naznake i traga bilo kakvog izmeta.

– Kokinkine sam dosad uzgajala onako iz ljubavi, za sebe. Uvidjevši da postoji interes za njima, pokušavam nekoliko impresivnih primjeraka pripremiti za izložbe. Zasad sam zadovoljna s kokošima jer su se pokazale i kao mesnate, ali i kao dobre nesilice. Nesu 170 – 200 jaja godišnje, zdrave su i otporne. Jednom riječju, nemam problem s njima.

Problema nema ustvari zadnjih godinu dana, kaže, budući da je dotad kokoši tek upoznavala i učila o njima. Privikavale su se one na nju i ona na njih te su očito, kaže, međusobno kliknule.

Andreja Vibović kokoši

Dobre i poslušne kvočke

Kvočke su također priča za sebe. Niti su svadljive, niti ćudljive, već poprilično prijateljski raspložene. Naime, kada smo zavirili u njihov prostor gdje sjede u gnijezdima na jajima, nimalo se nisu uznemirile. Već su sada uspjele “izvaliti” na desetke pilića i sve ih održati na životu.

– Interesantne su sa svojim ‘gačastim’ nogama, odnosno nogama u potpunosti pokrivenih perjem. Čovjek bi pomislio da im to smeta zimi po snijegu ili kiši. Doduše, ja ih baš tada i ne puštam na otvoreno, međutim, uvjerila sam se da im nije ništa te da sve uvjete dobro podnose. Naravno, ako životinji dadeš ono što treba, a kokinkina treba dobru i kvalitetnu hranu, problema nema.

Osim prirodnim razmnožavanjem putem kvočke, Andreja jaja često stavi i u inkubator jer joj se desi da sve piliće razdijeli. Kaže, dođe jedan susjed, pa drugi, pa prijatelji, rodbina i svaki iz znatiželje uzme barem jednog pilića i eto nje bez pomlatka.

Radi očuvanja “čiste” krvi, kokoši je nabavila na nekoliko strana, kao i početnu količinu jaja, koja su stigla čak iz inozemstva.

S obzirom na trud i ljubav koju posvećuje svojim kokinkinama, ne bi nas trebale čuditi medalje na budućim izložbama malih životinja.

(vv)

Ostavi komentar