Sredinom tjedna pao nam je Prvi maj ili Praznik rada. Već godinama mi nema ništa gorega od praznika ili blagdana koji se obilježava tijekom tjedna. Od takvog neradnog dana, naprosto me boli glava. Jer, fali mi jedan radni dan. To pak znači, dan prije ili poslije praznika zapeti u turbo brzini kako bih nadoknadila taj dan. Alternativa je i da taj praznični dan radim, ali od kuće. Naravno, da to tako i isplaniram. Međutim, već se tisuću puta dogodilo da nisam napravila ništa, osim što sam se grizla cijeli dan. I što sam dobila? NIšta! Niti sam radila niti sam uživala. Dok nisam došla k sebi. Pa, zakaj da se grizem, hoće li mi možda na spomeniku pisati da sam radila na Prvi maj, na Božić, Na Uskrs. Brus! Proći će praznici, izaći će novine, radila ja ili ne na neradni dan. I stoga sam odlučila uživati, baciti brige na veselje, a onda što bude bit će. Malo bolje zapnem i sve nadoknadim, kao i svi drugi oko mene. I Zemlja će se i dalje vrtjeti oko svoje osi i Sunce će izaći i zaći. Pa čemu onda briga i bol u želucu.
Istina, takve muke nemaju oni koji rade u državnim službama. Većina njih može si spajati praznike sa slobodnim danima, s danima godišnjeg odmora. Jer, eto, imaju pravo na to. Nije da ja nemam pravo na godišnji, na slobodne dane i praznike. Jedina je razlika u količini posla. Negdje on može čekati i po nekoliko dana i više dok se čovjek ne vrati, dok drugdje ne može.
Zato su već u utorak kad sam se vraćala s posla, ulice Čakovca bile poluprazne, čak ni u trgovinama nije bilo gužve. Pa, čovjek ne može, a da se ne zapita: – Pa gdje su Međimurci nestali. Jesu li požurili doma kako bi obavili sve one poslove koje nisu prije stigli, jesu li požurili u svoje vrtove, gorice ili pak se pripremaju za prvomajsko roštiljadu s obitelji i prijateljima. Jedno je sigurno, više se za Prvi maj ne betoniraju deke, ne sadi se grah i rijetko tko podiže majgu. No, zato se roštilja, kuha grah, gulaš ili što već ne. Borba za bolje uvjete rada ionako je već dobivena ili izgubljena, s koje tko strane gleda.
