Skupina mladih znanstvenika Međimurja predvođena Zoranom Turkom odlučila se na svojevrsnu intelektualnu i znanstvenu avanturu, napisati novu povijest Međimurja. O tome su na konferenciji za novinare govorili predsjednik čakovečkog ogranka Matice hrvatske Ivo Pranjić, predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran i župan Matija Posavec.
Posljednje cjelovito istraživanje o povijesti Međimurja napisao je Rudolf Horvat prije jednog stoljeća. Pod vodstvom Zvonimira Bartolića i Dragutina Tome Matica hrvatska Čakovec je 1993. godine izdala pretisak knjige koja je, usprkos pomalo zastarjelim podacima, i dalje bila relevantna i dobrodošla svakom tko je želio nešto više znati o Međimurju. Zadnje poglavlje knjige Rudolfa Horvata nominalno donosi prilike pred Drugi svjetski rat, no u stvari njegova istraživanja završavaju oko 1920. godine i pripojenja Međimurja matici zemlji. Očekuje se da će monografija ugledati svjetlo dana za oko četiri godine.
Zašto nam treba nova monografija Međimurja? U prvom redu zbog brojnih novih spoznaja koje mijenjaju dio povijesti našeg kraja svaka za sebe, kao i zbog nadograđivanja dosadašnjih spoznaja i povijesnih istina. Osim toga, cijelo dvadeseto stoljeće je bremenito događajima kojima nema ravna u povijesti.
Danas, kad gotovo svako kulturno-umjetničko društvo ili gradovi i općine imaju svoje zasebne monografije, neke i više njih, upravo čudi što već nemamo više monografija Međimurja. Razloge za to treba tražiti na raznim stranama, jednostavno, nije bilo došlo vrijeme za sintezu.
Kao i obično kad je riječ o Međimurju, to dolazi tek sad, dosta kasno, nakon sto godina. Ponajprije trebala se okupiti nova generacija mladih znanstvenika koji su usmjereni prema humanističkim i povijesnim znanostima.
Prijašnja generacija humanističkih znanstvenika već na biološkom zalazu, koja je imala što reći o povijesti kraja u dvadesetom stoljeću, kao i o identitetu kraja, bila je zaokupljena nizom monografija iz različitih povijesnih vremena koja su bila nikako ili premalo istražena. Bila je zaokupljena nizom djelatnosti o kojima se premalo znalo, a bez kojih pak ne bi bilo moguće napisati sveobuhvatnu monografiju Međimurja.
Nekad se govorilo da je povijest učiteljica života, danas polako odustajemo od tog stava, pa se sve više čuje da povijest treba ostaviti povjesničarima. Te se dvije teze gotovo isključuju, a istina je negdje na sredini.
Ono što nam ostaje je da mladim znanstvenicima poželimo uspjeh u pisanju nove monografije, da jednostavno od mnoštva drveća ili napisanih djela i studija vide – izlaz iz šume. Ili, kako bi rekao akademik Dragutin Feletar: – Nijedna knjiga nije dovršena do kraja…
