Vođenje i upravljanje kao rak-rana hrvatske politike

Osnovna definicija menadžmenta govori o tome da je to funkcija koja koordinira ljudske napore pri izvršavanju određenih ciljeva te da objedinjuje planiranje, organiziranje, kadroviranje, vođenje i kontroliranje. U najširem smislu menadžeri smo svi mi, svatko na neki način u svojem privatnom životu, a neki i u poslovnom. I zbog toga jesmo li svjesni da je za vođenje većih poslovnih organizacija, a kamoli cijelih poduzeća ili čak i države, potrebno imati izuzetne menadžerske sposobnosti? Cijenimo li ljude u poslu po njihovim sposobnostima koje su vidljive za dobro cijele organizacije ili samo na temelju beneficija koje dobivamo ili ne dobivamo od njih? Možemo li ovo pitanje preslikati i na pozicije najviše državne izvršne vlasti koje također imaju menadžersku ulogu?

Dobar menadžer je većinom onaj koji je svoje znanje o rukovođenju stekao kroz iskustvo ili praksu uz vlastito ulaganje i u stručno znanje koje mu je potrebno za takvo rukovođenje. Loši menadžeri su najčešće oni koji su na pozicije došli samo političkom odlukom prije čega se nisu morali dokazati u rukovođenju. Bi li nam svima bilo bolje i bismo li imali bolje zakonske prijedloge i rješenja kada bi pojedina ministarstva vodile kompetentnije osobe ili čak timovi stručnjaka – menadžera?

Sadašnja, ali i ona prošla ministarstva u hrvatskoj vladi oblikovana su najviše sukladno potrebi vladajućih da namire sve one zaslužne koji su ih doveli na vlast. A vođenje države po principu „koga sve treba namiriti” te često osmišljavanje ministarskih resora kroz koje će se namirivati interesi određenih grupacija ili skupina, ne može biti dobro za cijelu državu. Pri čemu se neposlušne i neistomišljenike uvijek želi samo ušutkati i smiriti te istovremeno marginalizirati u njihovom djelovanju. I kao što mala poduzeća često s godinama ne napreduju te zauvijek ostanu mala, pri čemu je vrlo često razlog tome nesnalaženje vlasnika-poduzetnika u vođenjem organizacije i nedostatku smisla za organizacijom većeg broja procesa i ljudi, slično je i s vođenjem države koja nikako da poraste i ekonomski ojača. 

Ekonomija nikada nije u potpunosti predvidiva te na nju utječe izuzetno mnogo faktora. Današnje gospodarstvo je presloženo i s izrazitom konkurencijom i promjenama, tako da znanja koja je bilo tko stekao samo u školi ili na fakultetu nisu dovoljna. U teoriji kaosa leptirov učinak kaže da “ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi”, što bi značilo da smo svi bitni te da “mahanje leptirovih krila” može promijeniti slijed događaja koji bi se zbio da leptir nije mahao krilima. Ekonomija funkcionira po sličnim principima, pa je zbog toga potrebno mnogo prakse i znanja te snalaženje u specifičnim situacijama da bi se bilo uspješan poduzetnik i menadžer vlastitih poslovnih procesa, a kamoli da bi se vodilo državu.

Zbog pogrešnih odluka ali i zbog nepostojanja stabilnih politika vodećih stranaka, vlade nam najčešće funkcioniraju jako loše. Populističke ideje koje nam političari uvijek vjerno serviraju neposredno pred izbore, poput onih da žele veće plaće i mirovine ili obećanja da ćemo postati jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije, samo su prazne riječi ako iza tih ideja ne stoje osobe koje te iste programe mogu i ostvariti.

U hrvatskoj politici tako nedostaju timovi stručnjaka i političara na koje će građani moći računati. Vođenje nekog sela na otoku ne znači da će osoba biti dobar ministar, a dobro liječenje građana u bolnici ne znači da će se ta osoba znati snaći u dokumentacijama i administrativnim procedurama. Ministri bi trebali biti mali lideri. Menadžeri sposobni upravljati ljudskim resursima jednako kao i povezivati unutar svojeg resora sve ideje koje su prethodno osmislile ekipe stručnjaka. Onaj dan kada se hrvatska politika na svima razinama počne voditi na ovakav način, a ne na način dobivanja glasova samo na temelju emocija glasača, možda će i doći vrijeme za promjene.

Ostavi komentar