[layerslider id=”7″]
Uobičajeno je mišljenje kod nas kako biti poduzetnik znači imati moć odlučivanja, direktorsku funkciju, društveni utjecaj i financijsku sigurnost. To bi bilo točno da ne postoji druga strana medalje. Biti poduzetnik u Hrvatskoj je zapravo mukotrpno, jer uz probleme koje poduzetnici imaju u probijanju na tržištu od samog trenutka kada počinju poslovati, naš sustav ne pomaže njihovom razvoju, već stvara različite prepreke do tog cilja. Naravno, osim ako ste u povlaštenom odnosu s državom.
Obično se za sliku poduzetnika uzima slika samo onih najuspješnijih primjera poduzetnika ili onih koji su putem različitih interesnih grupa došli do izvrsno ugovorenih poslova, gdje je naplata njihovog rada sigurna i stalna. Realno, kada govorimo o velikoj većini poduzetnika, pogotovo onih malih kojih je najveći broj, oni uopće nisu u tom zlatnom košu.
Stvarna slika malog poduzetnika je sasvim drukčija. Naime, biti malim poduzetnik nije glamurozan posao. Uz sve ideje i organizacijske sposobnosti koje treba imati, s poslom se živi svakodnevno, te se ne odlazi kući poslijepodne bez misli i planova za drugi dan. Poslovne ideje treba uvijek imati, no sama ideja, bez odlično razrađenog plana i strategije, neće nikako uroditi plodom. Naplata svojih potraživanja je poseban problem, jer nakon uspješno odrađenog posla, tek postoji strah hoće li kupac proizvoda ili usluge svoju uplatu izvršiti na vrijeme. Najveća zabluda je da poduzetnici imaju slobodu, jer je stvarnost upravo suprotna, pokretanje i održavanje posla troši život poduzetnika na mnogo jači način nego što to čini rad od osam sati dnevno koji netko odrađuje radeći kao zaposlenik. Također, da bi se postalo uspješan poduzetnik, potrebna je širina iskustva, koju neki steknu za vrijeme rada kao zaposlenici, a neki na ipak teži način, na svojoj koži, kada ulaze u poduzetništvo.
Čini se da se u našem društvu mnogo govori o promjenama, ali riječi ne prelaze u djela. No, promjene su nam potrebne, i to drastične, posebno u shvaćanju društvenih odnosa među nama samima, a onda i politike koja uređuje te iste odnose kroz zakone i pravila. Kako bismo došli do prave promjene, potrebno je konačno početi povezivati dva odvojena svijeta, tj. “svijet” radnika i poslodavaca u realnom sektoru, kao i općenito povezati dva najveća odvojena “svijeta” kod nas: realni sektor i javni sektor. Umjesto da nas vladajući, sindikati i svi drugi razdvajaju i stvaraju podjele, potrebno je spajanje u smislu zajedničkog razvoja, odricanja od prekomjernih povlastica koje neki imaju (i svjesni su toga) i prihvaćanje onoga što ipak jesmo: jedna mala država s još uvijek neuređenim vlastitim stavovima kakva država želimo biti. Jer da znamo, društveno uređenje bi nam danas ipak bolje funkcioniralo.
