Adolf Hitler je u svojoj političkoj karijeri prije 2. svjetskog rata dvaput bio akter događaja vezanih za nasilje i sudski progon, ali je samo jednom osuđen na zatvor. Nakon neuspjelog Pivničkog puča, 8. i 9. studenog 1923., u Münchenu, Hitler je optužen za veleizdaju i pokušaj rušenja vlasti, te je osuđen na 5 godina zatvora. Međutim, zbog blagosti suda i političkih veza, odslužio je samo oko 8 do 9 mjeseci. Tijekom tog puča došlo je do oružanog sukoba s bavarskom policijom u kojem je poginulo 14 nacista, pučista i 4 državna policajca.
Drugi veliki krvavi događaj, Noć dugih noževa, od 30. lipnja do 2. srpnja 1934., bila je Hitlerova organizirana čistka političkih protivnika unutar vlastite stranke, uglavnom vodstva SA odreda i ostalih kritičara režima, u kojoj je ubijeno najmanje 85 ljudi. Nakon tog događaja, Hitler nije dobio nikakvu zatvorsku kaznu niti je bio osuđen. Naprotiv, on je čistku javno proglasio “mjerom državne samoobrane” i legalizirao vlastiti zločin, čime je učvrstio svoju apsolutnu vlast kao “najviši sudac njemačkog naroda”. Povijest nas je brutalno naučila da je ta “blagost suda” prema ranom nasilniku samo ohrabrila budućeg masovnog krvnika.
Danas u Hrvatskoj, sudovi u različitim predmetima pokazuju sličnu “blagost,” često koristeći nezaposlenost i niski socijalni status nasilnika kao olakotne okolnosti jače od samog djela. Slučajevi o kojima svakodnevno čitamo na stranicama crne kronike, pokazuju parodiju pravde. Sustav, umjesto da efikasno štiti žrtve, simboličnim kaznama šalje poruku da je nasilje u obitelji društveno prihvatljiv rizik ako si siromašan. Blagost suda prema počiniteljima nasilja, jer su korisnici socijalne pomoći ili nemaju vlastitih prihoda, potkopava pravdu, ohrabruje nasilnike i održava ciklus nasilja.
Takva tolerancija, u konačnici, ne samo da održava nasilje u začaranom krugu, već i šalje generacijama novih nasilnika istu tragičnu poruku koju je Hitler naučio 1924.: Sustav je, nažalost, na tvojoj strani dokle god izgledaš kao da zaslužuješ samo malo popravnog rada.
