Postala je gotovo pa moda da se u Hrvatskoj skupljaju potpisi za referendume na kojima bi se građani trebali izjasniti o pitanjima koja im uglavnom ne mogu donijeti nikakve ozbiljne promjene na bolje. Međutim, kada živimo u zemlji u kojoj je najbolje da nema nikakvih promjena, dobro bi bilo da ne provode reforme oni koji dobivaju najviše glasova birača, jer onda uglavnom na vidjelo izlaze oni koji bi još više “zatrolali” cijelu situaciju samo kako bi došli do izražaja, iako objektivno nemaju prevelikog utjecaja u našoj javnosti.
Do sada su bolje bili organizirali tzv. “konzervativci” koji su prvi krenuli putem inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj” te željeli da se glasuje o nekim pitanjima koja u trenutku dok se zemlja za koju se zaklinju da je vole više od svega prazni između ostalog i zbog toga jer je sve zatvorenija i uskogrudnija. Njima bi valjda najviše odgovaralo da u njoj ostane nekoliko stotina tisuća njihovih istomišljenika koji su potpisali za njihovu inicijativu te da žive u maloj i zadrtoj državici koja je dovoljna njima i sama sebi. Srećom, nismo potratili vrijeme i novac.
Sada se probudila tzv. “lijeva” strana, bolje rečeno naši jalovi sindikati od kojih su velika većina oni koji ne predstavljaju prave radnike, već uglavnom zaposlene u javnom sektoru koji je zajedno s mainstream politikom najzainteresiraniji da ostane “status quo”. Najbolje bi bilo da se ne mijenja ništa u državnoj i lokalnoj upravi, da ne digitaliziramo ništa, nego da sve stane ono što je napravila Porezna uprava s fiskalizacijom i drugim modernim rješenjima. To je dosta, jer u suprotnom za 4-5 godina zaista bi modernizacijom došli do toga da možemo bez 100.000 ljudi koji su sada na proračunu.
Upravo oni koji u ovom trenutku zastupaju najmanje istinskih radnika u ovoj zemlji, jer se srećom sve češće jedino zahvaljujući zakonitostima tržišta konačno mogu izboriti za veće plaće i bolje uvjete rada, ponajviše štite sve one sektore koji su na proračunskim jaslama. Iako ovi trebaju brze i suštinske promjene kada je rad i učinkovitost u pitanju, ovih dana, njihovi sindikalisti skupljaju potpise da radnici mogu u mirovinu s navršenih 65 i manje godina života, a ne da se mora raditi do 67. Kao da će te dvije godine za 15-20 godina nešto promijeniti kada je visina naših mizernih mirovina u pitanju. Uostalom jasno je da svi oni koji imaju danas 5000 kuna i manje plaće, 2040. godine i poslije ne mogu očekivati ništa više nego “socijalnu mirovinu” između 1500-2500 kuna. Stoga mnogima koji i dalje mazohistički ostaju u ovoj zemlji, između ostaloga jer je zaista cijene i vole, neće ostati druga mogućnost, nego ona koja je otvorena svim penzionerima od ove godine, da se radi i u mirovini. Sve više ima onih koji nažalost imaju i preko 70 godina života i javljaju se da bi rado radili kako bi se ipak nešto mogli i priuštiti u životu, osim golog preživljavanja.
Zašto nisam potpisao nijednu dosadašnju inicijativu za referendum? Zato, jer nijedna nikako da ubode u srž problema. Nema inicijative koja će zaista mijenjati stvari koje ne valjaju, kako bi svima bilo bolje u ovoj zemlji. Svi nešto površinski grebu i onda se glođu oko nebitnih stvari.
Štoviše, sve mi se čini da se sve to radi namjerno od strane onih koji su itekako dobro zbrinuti na nekakvim pozicijama koje donose benefite i ne bi bilo dobro da ostanu bez njih.
Kao nešto rovare protiv Vlade i vladajućih, a zapravo i dalje mute vodu, jer se ne usude zagrebati tamo gdje zaista treba, zamjeriti se ako treba nekim interesnim skupinama, samo kako bi se počele mijenjati stvari.
To nije baš popularno jer kada bi se zaista mijenjalo sve ono što je potrebno da bi imali veće plaće, a sutra veće penzije, koje bi za koliko-toliko normalan penzionerski život trebale iznositi barem onoliko koliko danas iznosi prosjek povlaštenih, znači blizu 6000 kuna, trebalo bi se pod hitno promijeniti puno toga o čemu se ovih dana uglavnom izbjegava otvoreno raspravljati.
Prave promjene kod nas sve javne elite, a među njima su i oni koje pokreću ove jalove inicijative “s desna” i “s lijeva” izbjegavaju i bježe od njih kao vrag od tamjana. Svi se oni boje statusa i privilegija koje su puno veće nego što su to prosječne plaće onih koji iskreno misle da će njihov potpis zaista dovesti do nekih promjena.
Ljudi podržavaju nešto jer smatraju da je krajnje vrijeme da život u ovoj zemlji za većinu krene nabolje, ali moram ih razočarati konstatacijom da trenutačno na vidiku nema onih koji nude nekakve ozbiljne promjene. Sve je to kod nas uglavnom bacanje prašine u oči.
