Na priču Viktora Vinka iz Jurovčaka ne možeš ostati imun. Čovjek koji se suočava s tako teškim izazovima, gubitkom obje noge i životom vezanim za kuću, doživio je bol i beznadnost. Ipak, smogao je snage da se izbori za sebe. Jer, kao što je često slučaj, tko će drugi ako ne sam za sebe i mrvica onih koji su ti najbliži. Ta unutarnja snaga, ta volja koja se ne predaje, pravi je primjer ljudske upornosti i vjere u bolju budućnost, čak i kad je sve protiv tebe.
U najvećim životnim nevoljama vidi se tko su ti pravi prijatelji, tko ti je podrška, a koga zanimaš samo onda kada im nešto treba od tebe. Nažalost, tek kad si na dnu, tek tada vidiš pravo lice svakog čovjeka. Tek onda možeš zbrojiti dva i dva i podvući crtu.
Treba li onda te lažne prijatelje i rodbinu mrziti? Vjerojatno bolje od toga ne znaju, vjerojatno nisu naučili, vjerojatno žive u svojem svijetu balona, gdje su samo sebi najvažniji. Ujedno nas i uče kako u životu ne treba ići. Preostaje nam onda samo da im se zahvalimo što su nas naučili tko nismo i zaboravimo ih jer nisu vrijedni ničije energije. Zato čuvajmo one koji nam pruže ruku kad je najteže, koji nas ne osuđuju u trenucima tame, već nas podupiru.
Viktorova priča podsjeća da su pravi prijatelji oni koji ostaju kad su drugi već otišli. Zato je mudra stara izreka: “Prijatelj se poznaje u nevolji”. Vrijednost takvih ljudi neprocjenjiva je i treba ih trajno čuvati.
Ova situacija također je poziv svima nama da budemo budni i osjetljivi prema onima u našem okruženju koji se bore sa svojim bitkama. Nije dovoljno samo gledati i komentirati, važno je djelovati konkretno. Male geste pažnje, poput uređivanja jednog puta ili izgradnje podesta, mogu potpuno promijeniti nečiji život i svrhu.
