Doživjeti 100 godina prava je rijetkost i privilegija koju tek poneki uspiju ostvariti. Krajem rujna u našem Međimurju izgubili smo gospođu Zlat u Siladi, rođenu Rajher, najstariju žiteljicu Kotoribe, svega mjesec dana prije nego što bi proslavila svoj 104. rođendan. Gospođa Zlata ostat će zapamćena ne samo kao najdugovječnija mještanka, nego i kao osoba čija je jednostavnost, optimizam i toplina svima bili prava inspiracija.
Ovog tjedna pozdravili smo i Augusta Košaka iz Vukanovca, također u 103. godini života. Augustovu vitalnost i nevjerojatan duh imali smo priliku vidjeti prije tri godine kad je slavio svoj okrugli 100. rođendan. Uz pjesmu i tortu, zaplesao je s umirovljenicima iz Gornjeg Mihaljevca, i pokazao da godine doista ne moraju biti prepreka za vedar duh i aktivan život.
U gornjem dijelu Međimurja, stotu su nedavno prešli Franjo Karlovčec, koji je svečano proslavio 104. rođendan, te Magdalena Novak iz Prekope, točnije iz dijela Herjakovčina, rođena 1924. godine.
Ono što me posebno impresionira jest činjenica da su svi oni do prije nekoliko godina bili vrlo vitalni i stalno u pokretu. Nijedan od njih se nije predao ni sa 70, ni sa 80, a ni sa 90 godina. Gustek je vozio traktor još do nedavno, dok je Karlovčec živio sam u Zaveščaku i svakodnevno se penjao uz strme drvene stepenice do gornjeg kata kuće.
Uvijek fizički vitalan je i Josip Panić iz Male Subotice, kojeg smo upoznali radeći priču o najstarijim Međimurcima. Svakodnevno vozi bicikl do trgovine ili pekarnice, vozi traktor, cijepa drva i koša travu ručnom kosom u voćnjaku.
-Tajna je u tome da ne smijete pretjerivati ni u čemu. Ni u jelu, ni u alkoholu, a pogotovo ne u suhomesnatim proizvodima. Ja već 30 godina ne jedem suhomesnato, ponekad se počastim. Jedem junetinu, piletinu i ponekad ribu. Alkohol rijetko pijem. Svi iz moje generacije koji su puno pili, sada su već otišli, rekao nam je Josip, još uvijek vitalan i s bistrim umom.
Josipova poruka je jasna: umjerenost i aktivnost nisu samo recept za zdravlje, već i ključ za dug život.
