Glasom i riječima okruženi smo još od vremena kad smo u maternici. Govor slušamo i učimo od najranije dobi, a većina djece prve riječi progovori već prije prvog rođendana. U današnje vrijeme, osim materinskog jezika, djeca već u predškolskoj dobi uče neki strani jezik, većinom engleski. Dolaskom u školu učimo i njemački jezik, dok oni “poligloti” žele naučiti i druge strane jezike.
Kad smo vrlo maleni komuniciramo gestikulacijom. Kasnije to pretvaramo u riječi i rečenice. Kako to da onda nekad zapnemo u komunikaciji? Kao da igramo pokvareni telefon, a iz prve rečenice nastane sasvim deseta? Ako malo bolje razmislite, nitko nas nije naučio vještinama komunikacije. U školi slušamo učiteljicu i odgovaramo. Kod kuće svatko ima svoj način komunikacije koja se ponekad pretvori u dernjavu.
Kad smo u školi imali prezentaciju, nitko nam nije rekao kako da ju održimo. Svi se uvijek više drže sadržaja nego samog nastupa. To sam shvatila tek u srednjoj školi kad sam skoro pa i slučajno završila na Govorničkoj školi Ivo Škarić koja se nažalost već godinama ne održava. Govor često zanemarimo, a zapravo nam je on ključ komunikacije i dobrog sporazumijevanja.
Zato puno puta znamo čuti: “Sve ti je to stvar dobre komunikacije.” No što je to dobra komunikacija i kako se ona postiže? Kako održati prezentaciju i govor, a da pritom ne umreš od treme? Jer znamo da je ljudima nakon straha od smrti drugi najveći strah upravo onaj od javnog nastupa. Mislim da bi u sve škole trebalo uvesti predmet pod nazivom Dobra komunikacija koja bi učenicima osim pri samopouzdanju pomogla kasnije pri snalaženju u poslovnom svijetu, ali i privatnom. Možda bi bilo manje rastava ako bi bilo dobre komunikacije. Tko zna, trebalo bi probati.
