Poskupio je odvoz komunalnog otpada, dižu se ekonomske cijene boravka djece u vrtiću, stižu teži računi za plin, struju i tako dalje. Svi ti vinovnici brane se činjenicom da je sve poskupjelo. Međutim, sve to isto, od struje nadalje, poskupjelo je i nama, krajnjim korisnicima. Ispada da mi to poskupljenje plaćamo višekratno. Em preko vlastitih računa, em preko kupnje proizvoda koji su poskupjeli, odnosno usluga koje nam pružaju naše općine i gradovi. I nas nitko ne pita možemo li se pokriti s mjesečnim primanjima ili smo u minusu. Jer, to je glavni argument rasta cijena.
Vrtići su poskupjeli uglavnom zbog dogradnje i proširenja te zapošljavanja novih teta kojima treba dati dobru plaću da bi ostale. Gradovi i općine dižu koeficijente svojih djelatnika, također kako bi ostali i kako bi mogli naći nove zaposlenike. Jer, nitko ne želi raditi za malu plaću. I tako bih mogla nabrajati još podosta primjera, tim više što je ponovno navala na zapošljavanje u javnim i državnim poduzećima i ustanovama. Em zbog plaća koje premijer velikodušno, kako mu paše, povećava, em zbog kolektivnih ugovora kojim su zaštićeni poput ličkih medvjeda. Na stranu što time dolazi do inflacije.
Logika stvari mi nameće samo jedno pitanje. Ako realni sektor može zapošljavati strane radnike, zašto to ne bi mogao i javni i društveni? Naravno, odmah bi se našlo „tisuću“ razloga zašto to nije moguće, od nepoznavanja jezika i hrvatskih zakukuljenih zakona, pravilnika i čega sve već ne, do nedostatka stručne kvalifikacije.
Drugo je pitanje kako takva radna snaga ne smeta privatnom poslodavcu. Nije mi jasno kako ozbiljan gospodarstvenik može planirati proizvodnju na temelju radnika koji su često tu samo radi popunjavanja broja. Osim toga, tu su svega par mjeseci dok ne nestanu pod okriljem noći u neku drugu firmu ili državu gdje nisu tretirani kao potrošna roba.
Dakle, kako god okrenuli, na vidjelo opet izlaze dvostruka pravila u kojima je obični smrtnik gubitnik te će se i dalje mučiti objašnjavati stranom radniku za frižiderom da treba 20 dkg sira.
