Ne tako davno, još u doba dok je pokojni Đuro Horvat iz Donjeg Kraljevca bio u naponu snage, na sva se usta govorilo kako je smeće sirovina budućnosti. Svi su trljali ruke nad hrpama otpada, preračunavali tone papira i plastike u eure na svojim računa. Jer isplatilo se otpad selektirati i onda ga prodavati u sekundarne sirovine. Međutim, kako to kod nas obično biva, svaki “bum” vrlo brzo doživljava svoj pad. Plastika i papir više nisu tako profitabilni, štoviše komunalci moraju plaćati njegovo zbrinjavanje i više gube na njoj nego što zarađuju. A nje je sve više i više koliko god se EU trudila djelovati i izdavati kojekakve naredbe. I ovih dana na snagu je stupila još na papiru izvanredna Uredba o obnovi prirode. No još u fazi planiranja i donošenja već je u javnosti izazvala brojne primjedbe i prijepore. Jer papir sve podnosi isto kao i uredbu o gospodarenju otpadom. No, u uredbi nigdje ne piše gdje sa smećem kad se postojeće odlagalište napuni, a alternativa ne postoji. Naime, Totovec je praktički pun, a Piškornica bi trebala proraditi tek 2027. godine. S obzirom na sva zbivanja oko nje, a o količini ulupanog, a još više opranog novca, sve to treba uzeti s velikom dozom rezerve. Važno je to za nas Međimurce jer bi se moglo dogoditi da jednostavno smeće stoji dok se ne iznađe neko novo, prijelazno rješenje. Da je tome tako, svjedoči i primjer Piškorovca za čije smeće nema više mjesta u Totovcu. A Piškorovec je samo jedno od kritičnih naselja u Međimurju. Istina, šume i šumarci nisu toliko nakrcani, ali kad bi se sve smeće stavilo na jedan kup, bila bi to znatna hrpa.
Hrpa koju više nitko ne gleda kroz prizmu zarade, već neželjenog, nepoželjnog tereta. Gdje su sad sva ona silna postrojenja, oni silni aparati i uređaji koji tako učinkovito zbrinjavaju smeće? Gdje su završili svi ti silni novci uloženi da tog smeća ne bude svuda oko nas, na svakom koraku, gdje god se okrenemo? Smeće stvaramo svi, no nitko ga ne želi u svom dvorištu. Dokle tako? Hoćemo li se na kraju ugušiti u njemu!?
