Školsko zvono zazvonit će idućeg tjedna nakon duge ljetne stanke. Nekome muka, a nekome radost i iščekivanje. Najnestrpljiviji su prvašići kojima će prvi dan škole biti i ujedno prvi dan upoznavanja s obrazovnim institucijama, učiteljima i novim kolegama. Potpuno novi svijet koji sami moraju istražiti. Zvuči ultrazanimljivo na prvu.
Moji prvi školski dani, moram priznati, uopće mi nisu ostali u sjećanju, već su ono što pamtim neke naše školske nepodopštine, druženja s kolegama, a posebno učitelje i profesore koji su mi bili posebno dragi. Otada pa do danas mnogo se toga promijenilo. Čini mi se i da prije nije bilo te velike fame oko petica i da smo kao djeca bili manje opsjednuti time. Na kraju krajeva, kao što se i kasnije pokazalo, nitko nas nikada kasnije nije pitao koliko smo imali ocjenu iz nekog tamo predmeta, već što sve znamo raditi te kakve interese i hobije imamo te koliko smo spremni i dalje učiti. Jest da je važno pokupiti osnovna znanja u školi, no nakon završetka obrazovnog puta učenje tu nikako ne staje. Tek tada moramo brusiti svoje vještine i upijati nova znanja koja nadopunjavaju osnovu naučenu u školi.
Od ove se godine počelo govoriti i o cjelodnevnoj nastavi bez domaćih zadaći. I moram priznati da to nije što mi se na prvu sviđa. Svrha domaćih zadaća morala bi biti učenje odgovornosti.
Prošle sam godine prisustvovala jednoj edukaciji u kojem nam je predavačica s inozemnim iskustvom govorila o novim generacijama koje dolaze na radna mjesta te koja nemaju pretjerano usađenu odgovornost prema poslu. Sve im je: “Lako ćemo.” A raditi s takvim ljudima, koji ti ni ne jave da tog dana ne dolaze na posao, vrlo je teško. Samo se nadam da rasplet ovakvog bezbrižnog stava bez školskih zadaća neće polučiti one najgore rezultate kasnije u životu.
