Danas, 17. rujna proslavit ćemo tridesetu obljetnicu zadnjeg oslobođenja Međimurja. U novijoj povijesti to je četvrto oslobođenje Međimurja koje su redom oslobađali: ban Jelačić u devetnaestom stoljeću od Mađara, dobrovoljačke snage Narodnog vijeća 1918. godine od Mađara, partizani i saveznici 1945. godine od Mađara te, napokon, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj domoljubi i dragovoljci 1991. godine od jugoarmije.
Ono što se pomalo stidljivo spominje je uloga Međimurja u početku Domovinskog rata. Poznato je da je bivša općina Čakovec, danas Međimurska županija, bilo prvo u potpunosti oslobođeno područje od jugoarmije, no manje je poznato što je u to vrijeme to značilo.
U svakom ratu važne su naizgled manje važne stvari, u rujnu 1991. godine to je bilo strateško razmišljanje. Kriznim štabovima općine Čakovec i Varaždina bilo je potpuno jasno da samo oslobođenje Međimurja ne znači mnogo, ako se ne preda 32. Korpus JNA sa sjedištem u Varaždinu.
Zbog toga je 17. rujna u noći, odmah nakon predaje vojarne u Čakovcu, oko 850 kompleta pješačkog oružja, ali i protutenkovske rakete upućeno u Varaždin za naoružavanje tamošnje 104. brigade i ostalih postrojbi. Već prije toga postignut je dogovor da najjače snage teritorijalne obrane i dragovoljci iz Međimurja krenu u pomoć Varaždinu te tako na jedan sudbinski način vrate Varaždincima ono što su oni za Međimurje učinili 1918. godine.
Tako je i bilo. Bataljun „Marko Kovač“, TO i pridružene snage iz Međimurja zaokružile su varaždinske vojarne iz pravca sela Svibovca, dakle iz mariborskog pravca, a bataljun ZNG Zrinski priječio je prodor tenkova iz Varaždina preko Drave u Međimurje.
Uspješnim pregovorima i pritiskom Varaždinci su 22. rujna 1991. oslobodili Varaždin od jugoarmije i 32. korpusa. To je bilo strategijski presudno za hrvatsku obranu tog doba, kako po broju osvojenog oružja, tako i po pokazanoj snazi hrvatske obrane.
Zanimljivi su i detalji tih akcija, kojih se danas malo tko sjeća. Kad je oružje stiglo u 104. brigadu, zapovjednici u prvi mah nisu znali od kud to silno oružje te su zvali Krizni štab Varaždin da im objasni tko je poslao oružje.
Zatim, kad su međimurski branitelji stigli u Svibovec obučeni kako koji, a najčešće u stare vojne odore iz vremena JNA, mještani Svibovca mislili su da je to JNA i da ih se želi prevariti. Dugo je trebalo da shvate da su im Međimurci došli u pomoć.
Zbog toga značaj 17. rujna nije samo oslobođenje Međimurja već i strateška inicijativa i pomoć Varaždinu pretočena u pobjedu hrvatskih snaga.
