Ovih dana završena je obnova i rekonstrukcija fortifikacije Starog grada Čakovec, koji je zaštićeno kulturno dobro od nacionalnog značaja. Trebalo je proći šezdeset godina obnove da bi Stari grad Čakovec zasjao novim sjajem. Sad je tu i muzej nematerijalne baštine Međimurja i suvremeni postav koji će privlačiti mlađe generacije.
Prve obnove ruševnog i derutnog Starog grada započele su oko 1960. godine. Stariji se sjećaju da je na bastionima i zidovima utvrde ne tako davno raslo i drveće.
Konzervatori su si čupali kosu, no mnogo toga se nije moglo. Za kulturu, koja je ionako znala biti trinaesto prase u socijalizmu, nije bilo novca. Pogotovo ne za veće zahvate i kompletnu obnovu.
Na sreću, a vjerojatno i pameti prijašnje politike na način „staro k starome“, Muzej Međimurja Čakovec smješten je u Stari grad Čakovec, što je doprinijelo stalnoj borbi za očuvanje baštine.
Ta je borba bila neravnopravna, s jedne strane cijeli društveni aparat protiv nekolicine zanesenjaka i muzealaca koji su činili što su mogli, a najčešće odlazili moljakati za komadić obnove. Kao da se ponavljalo vrijeme između dva velika rata u dvadesetom stoljeću, kad su čakovečki obrtnici spasili Stari grad od rušenja, samo na drugi način.
Zahvaljujući demokratskim promjenama i članstvu Hrvatske u Europskoj uniji, danas u dvadeset i prvom stoljeću, Stari grad Čakovec konačno je zadnjih godina postao vrijedan resurs srednjeeuropske baštine, koji je prepoznala demokratska politička garnitura, kako u Zagrebu, tako i u Međimurskoj županiji.
U međuvremenu je više generacija muzejskih djelatnika dalo svoj veliki doprinos, dakako sadašnja generacija ponajviše, jer je znala što hoće i na koji način.
Sama je sadašnja obnova mnogo više, mjesto susreta, topos, točka preokreta i otvorena zgusnuta riznica Međimurja, otvorena za javnost i turiste cijelog svijeta, kojemu više ne nudimo samo svoju političku povijest, već i svoje srce, međimursku popevku.
No ako je naše srce u muzeju, tko smo to mi?
