Drugog ćemo tjedna obilježiti još jedan Međunarodni praznik žena u znak sjećanja na 15.000 radnica koje su 8. ožujka 1908. godine marširale ulicama New Yorka s parolama u kojima su se zalagale za kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Bio je to prijelomni trenutak nakon kojeg se kod žena počeo javljati sve veći bunt protiv socijalne, ekonomske i političke neravnopravnosti u usporedbi s muškarcima.
Danas, s obzirom na društvo u kojem živimo i na naš ukorijenjeni mentalitet koji se s teškom mukom mijenja, svjedoci smo da je takav „bunt“ još uvijek prijeko potreban, no iz nekog razloga on izostaje. Među ženama nema prevelike povezanosti i solidarnosti koja bi nam pomogla da se izborimo za ista prva koja imaju i muškarci pa su žene, posebice u manjim sredinama, prepuštene same sebi te se u većini slučajeva same snalaze, svaka na svoj način.
Prije odlaska na fakultet smatrala sam da je muškarcima u životu sa samim njihovim rođenjem puno lakše nego ženama te sam s tom mišlju koračala svijetom. Negdje na sredini svojih fakultetskih dana shvatila sam da s takvim mišljenjem, koji mi je netko usadio u glavu, neću puno postići u životu. Na kraju krajeva, uopće nije bitno kojeg smo spola. Bitno je da si čovjek sa stavom, da si sam svoj i da se prestaneš uspoređivati s drugima. Tek onda kada slijedimo svoj zacrtani put i ciljeve koje si postavimo, imamo veliku šansu postići ono što želimo i ispuniti svoje snove, bez obzira na to bili mi žene ili muškarci.
Jedina ograničenja su ona koja si mi sami postavimo u životu i često nam služe kao izlika da je nešto preteško pa da to onda ne možemo napraviti. Kad se već žene danas nedovoljno bore za svoja prava, neravnopravnost, problemi, životni padovi, ili bolje rečeno, izazovi s kojima se suočavamo su tu da nas protresu i da iz njih izvučemo neku pouku. Do sad sam naučila da sve sjedne na svoje mjesto baš kako i kada treba. Nekada prije, nekada kasnije. A kada u svom životu uz sebe imamo još i mušku podršku, ništa nam više ne može stajati na tom putu.
Baš kao što je to slučaj s mojom sugovornicom Boženom iz našeg brežnog Međimurja koja se odlično snalazi u tipičnom muškom zanimanju, a čiju životnu priču možete pročitati u ovotjednom izdanju naših novina. Priče koje razbijaju naše predrasude i stereotipe najviše volim. Nažalost, ovakvih primjera u Međimurju još uvijek ima premalo, no važno je da se njihov glas čuje u društvu!
