Kao voda iz proključalog ekspres lonca. Tako zadnjih tjedana iskaču crne vijesti u Međimurju. Požar u Kuršancu, smrt na utrci Rudar, pa jedan nalet na dijete, pa drugi na dijete na romobilu, smrt biciklista, pa jedna prometna, pa druga, treća, četvrta itd., kao da smo svi pošandrcali i izgubili kontrolu.
Promet u Čakovcu u popodnevnim satima također postaje sve gušći i opasniji, što dodatno doprinosi osjećaju kaosa. Nema dana kada nema gužve, a automobila u posljednje vrijeme u periodu od 14 do 16 sati ima kao da živimo u nekom velegradu, a ne u gradu s oko 16.000 stanovnika. Kreće se smjesta na mjesto, a naći mjesto na besplatnom parkingu postaje kao na lutriji.
Moram se ovog puta osvrnuti i na Dan žena, koji se obilježava 8. ožujka, i koji je izgubio svoj izvorni smisao i revolucionarni duh koji ga je nekoć definirao. Umjesto da se nastavi tradicija sufražetkinja i ranih aktivistica za ženska prava, ovaj dan je često sveden na površne geste i takozvane ženske izlaske koje ne doprinose stvarnom napretku u postizanju rodne jednakosti.
Moram spomenuti ovom prigodom i jednu malu, ali izuzetnu ženu. Malala Yousafzai pakistanska je aktivistica, koja je postala poznata diljem svijeta zbog svoje hrabre borbe za pravo djevojčica na obrazovanje u područjima gdje su talibani zabranjivali školovanje djevojaka. Talibani su je čak i pokušali ubiti pucajući joj u glavu i vrat. Iako teško ranjena, Malala se oporavila i nastavila borbu za prava djece.
Kao što je Malala Yousafzai inspirirala svijet svojim hrabrim pozivom na obrazovanje, slično tome, žene trebaju koristiti svoj glas i obrazovanje kao oružje u borbi za jednakost i prava. „Uzmimo olovke i knjige u ruke, one su najmoćnije oružje” rekla je Malala. „Jedno dijete, jedan učitelj, jedna olovka i jedna knjiga mogu promijeniti svijet.” Obrazovanje je jedino rješenje.
