Ako mislite da je hladno i jedva čekate obuti sandale, samo da vas podsjetim da je 25. ožujka prošle godine osim korone pao i snijeg. Nevjerojatno je kako vrijeme leti. Barem meni. Kao da sam dva put zaspala i već je prošlo godinu dana od početka korone, propusnica, zatvaranja i svega onog što je korona donijela. Pred više od godinu dana bila sam na zadnjem koncertu i u zadnjem izlasku. I iako smo svi predosjećali da nešto dolazi, nije mi baš palo na pamet da će tako dugo trajati. Nekako je prognoza bila do početka ljeta. Onda će visoka temperatura “uništiti” virus.
I tako. Danas smo u trećem valu pandemije, koliko uspijevam sve to skupa pratiti. Činjenica je da smo se svi lagano naviknuli na ovaj čudni životni režim. Iako nam ide na živce, trudimo se više-manje živjeti normalno. No, svaki put nam to pokvari hladno vrijeme i vjetar jer se sjetimo da ne možemo u miru u kafiću popiti kavu. I tako ćemo dočekati još jedan pandemijski Uskrs iako sam prošle godine mislila da se za godinu dana korone nećemo ni sjećati.
Ali, takav je život. I dok o tome razmišljam, nadam se idućem scenariju: Većina nas je koronu imala, preboljela, još imamo (nadam se) neka antitijela. Drugi dio se planira ili se već je cijepio. U neko skoro vrijeme kad se većina cijepi (valjda), trebale bi se otvoriti granice, kafane, restorani i onda kreće show program. Ljudi će se raspametiti, putovati, izlaziti, feštati. A da je to tako, govori nedavna situacija u Bosni. Pola Europe se sjatilo na Jahorinu. Slikalo se, pilo kavu, jelo u restoranima. Druga je sad stvar kako se to kasnije odrazilo na epidemiološku situaciju, ali činjenica je da su ljudi jedva dočekali da nekamo odu.
