Dok ovo pišemo, negdje u svijetu rađa se još jedan galopirajući program potpomognut umjetnom inteligencijom. Među onima koji upozoravaju na opasnosti najviše je rasprava i strahovanja na temu istina i laži. Smatra se da zbog moći umjetne inteligencije i utjecaja na društvo i demokraciju više nitko neće znati što je to istina, a što laž.
Je li doista tako? Kao da se ponovno vraćamo raspravama s početka devetanestog stoljeća o javnosti ili pak vremenu sredine dvadesetog stoljeća kad je dio znanstvenika želio spriječiti razvoj atomske bombe smatrajući je opasnom za svijet.
U devetnaestom stoljeću tisak, novine, telegraf i telefon zavladali su komunikacijskim svijetom, dajući bazu političkim idejama, demokraciji i racionalnom mišljenju.
Ubrzo, početkom dvadesetog stoljeća već je gotovo cijela kulturna sfera komercijalizirana, mediji su već prepuni istina i laži, a riječ „propaganda“ dobila je svoje puno značenje.
Danas u dvadeset prvom stoljeću razvijeni mediji, televizija, internet i mreže nam nude ponajviše mitske slike, a ne stvarnost. Manekenke i manekeni koji nude različite proizvode prodaju nam mladost i mitski seks izgubljen u mnoštvu. Stvarnost postaje dosadna činjenica, a zabava užitak i prioritet. Vijesti zastarijevaju isti tren kad se objave jer nitko ne želi slušati jučerašnje vijesti. Medijska proizvodnja sadržaja ima karakter robe na tržištu i svaki put iznova mora biti nova da bi popunila prazninu očekivanja, što pak vodi naprezanju i centralizaciji tržišta i monopolizaciji.
Na političkom planu dešava se entropija demokracije, politika postaje poziv za elitu s imenom i prezimenom, kao što se to dešavalo na početku demokracije u devetnaestom stoljeću s pojavom tiska. Čini se kao da se povijest medija i demokracije ponavlja na drugačiji način.
Pojava umjetne inteligencije kao nove tehnologije na mrežama činjenica je u medijskom svijetu. Treba je pozdraviti jer donosi veću različitost mišljenja, ali i mogućnost utjecaja različitih interesa i grupa. Ukratko, pridonosi demokraciji na osobit način i skraćuje put od građana do vlasti, koji na taj način postaju „vidljiviji“ i nisu više bezimena masa.
Dakako da se umjetna inteligencija može zlorabiti kao i sve druge tehnologije, no za to postoje zakoni. To smo već, nadamo se, naučili u dvadesetom stoljeću, sjetimo se uloge radija i ideologija fašizma i komunizma. Ukratko, zbog svojih tehnoloških mogućnosti i sposobnosti pojedinaca i skupina, umjetna inteligencija sigurno nije preveliki prijatelj autoritarnim režimima jer se njen razvoj ne da zaustaviti.
