Štrigova je ovog tjedna dobila velebno djelo – predstavljen je rječnik govora Štrigove autora Dragutina Lovrenčića i Đure Blažeke. Nastavak je to očuvanja štrigovskog govora koji je 9. srpnja 2015. godine proglašen zaštićenim kulturnim nematerijalnim dobrom Republike Hrvatske.
Štrigovskom skupinom govora obuhvaćeni su govori naselja Štrigova, Banfi, Jalšovec, Grabrovnik, Železna Gora, Prekopa, Robadje i Leskovec. Ono što je posebnost za štrigovski govor jest da se može pohvaliti s čak jedanaest samoglasnika, dok ih standardni hrvatski jezik poznaje samo pet. Ova velika razlika rezultat je drugačijeg izgovora jednog samoglasnika u pojedinim riječima što znači da u štrigovskoj skupini govora možete čuti, npr., dva različita izgovora samoglasnika /i/ te čak tri verzije samoglasnika /e/. Uz to, ta se dva samoglasnika javljaju i u dvoglasu i͡e, koji su inače iznimno rijetki u hrvatskim govorima.
Štrigovski govor poseban je i po tome što još uvijek sadržava dvojinu, gramatički oblik koji omogućava da se jednom riječju označe baš dvije (ne jedna ili tri i više) stvari ili osobe. U hrvatskom se standardnom jeziku ta kategorija odavno izgubila te se upotrebljavaju samo jednina i množina. Dvojina je i dalje prisutna u slovenskom jeziku koji s arapskim jezikom još jedini čuva tu gramatičku zanimljivost.
Sjećam se prvih tjedana kada sam došla na fakultet u Zagreb i kada su me kolege prilikom upoznavanja pitali jesam li iz Slovenije. Rijetko smo mi iz Međimurja upotrebljavali naš jezik, dok s druge strane, Dalmatinci su durali po svome i nitko ih nije opominjao da to nije naš standardni jezik. A gle sada, naš jezik je na listi kulturnih dobara!
Na spomen štrigovskog govora prvo mi na pamet padaju bake i djedovi, naši mještani, koji su koristili te riječi. Tako ja pamtim baku po vroštvu, a djed je jedan od rijetkih koji je koristio riječi čeh i čeher. Za one koji ne znaju, vroštvo znači lijekovi, čeh dečko, a čeher veliki dečki.
