Vrijeme kao da je ponovno stalo. Jednim pogledom kroz prozor scene su kao iz horor filma ili iz pjesme Josipe Lisac. Uglavnom, oko nas magla, oblaci, nema sunca i tako već skoro tjedan dana. Pomanjkanje vitamina sunce ide u prilog, možda, koroni. I dalje je tu, vrlo prisutna. Onaj virus iz Kine o kojem smo razgovarali s blagim podsmijehom stigao je u moje susjedstvo. Doslovno. Ako još nemate nikog u blizini tko je ovih dana ili tjedana dobio pozitivan test, onda stvarno poznajete malo ljudi. Naravno, nije poanta nikakvo zastrašivanje ili širenje panike. Činjenica je da je virus tu i da ga je sve je lakše pokupiti.
I kad čujete koliko je danas zaraženih koronavirusom, bilo u Hrvatskoj ili Međimurju, te su brojke u stvarnosti i puno veće. Čak i u obiteljima ne idu svi na testiranje. Neke ni njihovi doktori obiteljske medicine ne pošalju na testiranje. Bliski ljudi oko mene bili su na testiranju. Kažu, nekima se vidi da su bolesni, drugima uopće. Nekima stižu pozitivni rezultati, drugima, srećom, negativni. U svakom slučaju drugi val je sigurno tu. Od svibnja do rujna svi smo malo zaboravili na koronu. Istina, bili su izbori, kao i turistička sezona pa zapravo nikad nećemo znati kakve su onda bile stvarne brojke.
No, činjenica je da sam do prije mjesec dana znala troje koji su preboljeli koronu, a sad ih više ni ne brojim. U ljetu smo bili svugdje, nelagodu nisam uopće osjećala. No, sad kad znam da mi je virus svuda, pa i u zgradi, nelagodu ipak osjećam. Pitala sam sad već podeblji niz ljudi kako je to imati koronu. Dok su mi jedni ispričali da im skoro ništa nije bilo, samo su izgubili okuse i mirise te imali osjećaj malaksalosti i opće slabosti, drugima je bilo loše uz temperaturu, nemoć i kašalj do više od 2 tjedna. U glavi mi je samo da sve ovo prođe do proljeća pa da konačno obavim sva putovanja i druženja koja će očito još jedno vrijeme biti na stand by. Do onda, ostanite zdravi!
