Slučaj dječaka, koji je pobio svoje kolege i zaštitara u osnovnoj školi u Beogradu, sto puta nas je snažnije potresao nego niz takvih slučajeva iz Amerike. Tragedija je došla iz bliskog susjedstva koje poznajemo iz nekadašnje propale zajednice. Ne možemo se praviti da se ne poznajemo jer smo se loše rastali. Zato se mnoga majka, otac, baka ili djed danas zapitao: – Moram li odsad strepiti da naša djevojčica ili dječak ne bude ustrijeljen od školskog kolege koji je odlučio svoju dječju, nezrelu osvetu provesti na brutalni način, vatrenim oružjem?
Posegnuo je za njim u roditeljskoj kući. Što znači zaključani sef dječaku koji je izradio plan likvidacije i imenovao mete?
Pitamo se kako je moguće da je dijete hladnokrvno napravilo plan? Da li je njegov poremećaj ličnosti, jer je bio odlikaš, dječak s natjecanja, iz fine obitelji, prošao ispod radara roditelja i stručnjaka?
Kažu da je bio žrtva vršnjačkog nasilja, verbalnog, fizičkog, svejedno. Sve ostavlja trag na nezreloj duši. Je li dječak “nusprodukt” poremećenog stanja u društva u kojemu pojedinci ne nalaze drugo rješenje, nego svoj osjećaj ugroženosti rješavaju uzimanjem pravde u svoje ruke?
I ne, nemojmo se zavaravati da se to nama ne može dogoditi. Za koji dan ovu će “krvavu bajku” prekriti zaborav, premda će se na ispraćaju žrtava prosipati zaklinjanja da se ovo više ne smije dogoditi. Gledali smo bezbroj takvih repriza iz Amerike, a sad je taj “film” stigao i do nas.
Učimo djecu da budu uspješni, izvrsni, učinkoviti, ali ih ne učimo da budu ljudi: empatični, pošteni, iskreni, suosjećajni i dobri drugovi. S posprdnošću gledamo na ondašnje pionirske zakletve jer su i one bile male, licemjerne molitve, koje nisu obvezivale sve drugove.
Ali opomena da nemoralno društvo kad-tad izrodi krvave ekscese ostaje. Žrtve su najslabije karike. Dječak ubojica za kojega je teško moguće pronaći oblik rehabilitacije u kojem će on jednog dan u nekoj budućnosti biti prihvaćen građanin i obitelji ubijenih žrtava koje su zauvijek ranjene gubitkom svoje djece.
