Krenuo je još jedan novi ciklus u godini. Onaj koji nam je svima najprirodniji. Početak nove školske godine. Kao da smo programirani da smo najproduktivniji upravo početkom rujna. Iako puno ljudi misli da je početak onaj za Novu godinu, to zapravo i nije tako. Do sredine lipnja damo sve od sebe, a nakon toga slijedi dugo, toplo, vruće ljeto koje nas automatski uspori.
Oni u privatnom sektoru znaju kako se tijekom ljeta nikakvi pretjerani poslovi ne sklapaju. Ima izuzetaka, ali u svakom slučaju kao da svi čekaju kraj kolovoza kako bi se zalaufali u posao. Ako se sjećate, u novinarskom žargonu ljeto je bilo sezona kiselih krastavaca. Ima anegdota o riječkim novinarima koji su u ljetnim mjesecima stajali kraj pruge i čekali crnu kroniku.
Kao, ništa se nije posebno događalo. Politika miruje, gospodarstvo miruje, kontinentalni gradovi su prazni. Em zbog vrućine, em zbog masovnog odlaska u morske krajeve. I tako ljeto proleti. Ne stigneš se okrenuti i već je počela nova školska godina. Što je dobro za školarce jer se vraćaju svojim radnim navikama.
Ako pitate mame, većina jedva čeka početak škole upravo zato, a druge boli glava jer znaju da na neki način i njima kreće nova školska godina. Teško je i neispravno generalizirati, no činjenica je kako su u mojoj generaciji djeca bila puno samostalnija. Ne sjećam se da je mama ikada sa mnom pisala zadaću ili čak znala što je zadaća. To je bio jedino i isključivo moj zadatak. Prema pričama u mojoj okolini, sve mi se čini kako škola više nije samo zadatak učenika, već i roditelja. No, kako to utječe na stjecanje radnih navika?
