Hrvati su oduvijek iseljavali. Nije to ništa novo. Od 1880-ih do Prvog svjetskog rata najčešće su odlazili u SAD, Latinsku Ameriku, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Nakon toga, od kraja Prvog do početka Drugog svjetskog rata omiljene zemlje bile su im Njemačka, Francuska i Belgija. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata iseljavalo se u Argentinu te u druge zemlje u Latinskoj Americi i Sjevernoj Americi.
Nakon 1965. godine na red je ponovno došla Zapadna Europa, ali i Australija, Novi Zeland te Kanada. Poslije Domovinskog rata iseljavalo se u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Kanadu, SAD, Australiju i Novi Zeland.
Hrvati su iseljavali na samom početku iseljavali uglavnom zbog ekonomskih razloga, a nakon 2. svjetskog rata iz političkih razloga. Danas ponovno iseljavaju uglavnom zbog ekonomskih razloga, odnosno boljom plaćom, uvjetima života, boljom perspektivom za sebe i svoju djecu.
Ono što se promijenilo u posljednjih nekoliko godina jest da ne odlaze samo šljakeri nego i visokoobrazovani ljudi. Neki od njih i odmah nakon završetka fakulteta u Hrvatskoj. Tamo osnuju obitelj i nastave živjeti do kraja života. Svjedočila sam nekoliko takvih slučajeva.
Ostali naši iseljenici najprije odlaze u inozemstvo sami na nekoliko mjeseci, a potom kada nađu posao i smještaj za njima dođe i ostatak obitelji. U Hrvatsku se vraćaju nazad samo tijekom blagdana ili pak na ljetovanje. Mlađe generacije iseljenika uglavnom se jako dobro asimiliraju sa stanovništvom nove zemlje te ih domovina i događanja u njoj uglavnom više ne zanimaju.
Međimurci najviše iseljavaju u Njemačku i Austriju, što nimalo ne čudi pošto su im te zemlje najbliže. Iako se mislilo da je korona zaustavila u nekoj mjeri iseljavanje, brojke pokazuju da se ono kreću u prosječnim okvirima. Predviđa se da će nakon što završi ova korona kriza slijediti novi, još veći, val iseljenika.
