Jesen mi je već od najmanjih nogu najdraže godišnje doba. Od svega je najljepše uživanje u jesenskim delicijama i odlazak u šumu. Kada idemo brati gljive, vlada posebno uzbuđenje. Uzbuđenje kao kad da ideš na godišnji odmor ili na neki daleki put. Ili pak uzbuđenje na arheološkim iskopima kada pronađeš novac ili pak neki grob još iz rimskog doba.
No vratimo se mi – u šumu! Srce lupa malo jače dok pažljivo pregledavamo tlo, mičemo lišće i mahovinu. I onda, u trenutku, ugledamo ga! Kupast šešir smeđe boje, debela drška – njegovo velečanstvo vrganj! To je trenutak trijumfa, trenutak kada se osjećamo kao pravi lovci koji su upravo ulovili svoj plijen. A još dok ga pomirišeš, to je to!
U kuhinji, taj skromni dar šume pretvaramo u pravo kulinarsko remek-djelo. Miris prženih vrganja koji se širi prostorijom nešto je zaista “posebno” i daje osjećaj prave atmosfere doma. Potvrdit će to svaki kuhar i kuharica.
Na jesen mi valjda nema boljeg jela nego kad popržimo luk, na njega stavimo vrganje, potom kada se zapeku, jaja i voila! Jednostavno, brzo i preukusno! S tim se ne može mjeriti niti jedno jelo u restoranu! Osim s jajima, isto su tako odlični u juhama u kombinaciji s tikvicama te u umacima uz svinjetinu.
Ovih sam dana malo više proučavala taj začuđujući svijet gljiva pa se osjećam dužnom i obavezno reći da prilikom branja obavezno koristite drvene košarice, a nikako ne plastične vrećice ili što ja znam drugo. Jer kuda god idete, spore s klobuka padaju na zemlju i tako se vrganji razmnožavaju.
Uz vrganje, druga posebna delicija su kesteni. Njih doduše još nisam do sad našla, vjerojatno njihovo vrijeme tek slijedi. Kuhani us fini, ali kako su tek fini oni pečeni. A tek miris koji se širi dok ih pečeš. Ma jednostavno nema boljeg od ovog!
