Nemojmo dopustiti da još više pljuju po nama

Polako, ali sigurno nakon godišnjih odmora zahuktava se kampanja za predsjedničke izbore na kojima će biti po svemu sudeći nikad veći broj kandidata. Svi bi htjeli biti Predsjednik RH.

Nije prošlo puno vremena otkako sam pohvalio ono što govori jedan od onih koji nema previše izgleda da postane novi predsjednik, ali ima dobre ideje što bi to trebalo mijenjati u zemlji da nam svima bude bolje. Riječ je o mojem imenjaku Dejanu, koji se preziva Kovač, koji zbog toga jer govori razumno i ostrašćeno privlači pozornost medija i dobiva priliku da predstavi “što bi napravio kad bi postao predsjednik”.

I zaista to uglavnom zvuči OK, ali kao i mnogi koji nastupaju sa sličnih pozicija kao jedan od gorućih problema, istaknuo je veliki broj jedinica lokalne samouprave: županija, gradova i općina koje bi za boljitak cijele zemlje trebalo prekrojiti i smanjiti kako na regionalnom, tako i na lokalnom nivou.

I naravno, kada se populistički i nekritički kaže tako nešto i pusti balon da te brojne naše jedinice lokalne samouprave ne služe ničemu drugome nego “stranačkom uhljebljivanju”, onda nije teško uvjeriti javnost da je to u ovom trenutku “jedan od najvećih hrvatskih problema”. Kada se k tome dodaju afere koje nacionalni mediji uvijek lakše “zakače” nekom lokalnom dužnosniku, nego bilo kome u Zagrebu ili se dogodi krađa novca iz proračuna kao što je to slučaj u Virovitici ili našem Pribislavcu, onda je kao sve još jasnije.

Naravno da je u pitanju jedna strana medalje koja uglavnom dobro dođe onima koji prvenstveno priželjkuju još veću centralizaciju zemlje, odnosno da se osim Zagreba sve u Hrvatskoj vrti oko tri-četiri veća centra i grada i to je to. “Stručnjaci” koji priželjkuju takav scenarij često kao argument navode da su velike regije i gradovi jedini u Hrvatskoj sposobni napraviti pomak prema naprijed, dok “provincijom” haraju lokalni “šerifi”.

Odmah moram reći: malo morgen! Jedino što se time može napraviti je to da se ionako opustjeli dijelovi zemlje još više natjeraju u siromaštvo i da se stanovništvo iseli vani ili ipak u te regionalne centre i gradove.

U kakvo je “čudovište” takvom politikom centralizacije izrastao Zagreb, kojem se sve po svuda ide na ruku (besplatno korištenje auto-ceste u njegovom prstenu, toleriranje nerazvrstavanja otpada, otvaranje brojnih paradržavnih tijela i dr.) i po prosjeku plaće koji je 2-3000 kuna veći primjerice od Međimurja koje je lokomotiva kada se tiče proizvodnje u koju se svi kunu da jedina može spasiti ovu našu zemlju. Ali ne samo da je problem “da jedni drugima u Zagrebu ruku miju”, već je upravo centraliziranje donošenja odluka najveći hrvatski problem kada je u pitanju nepotizam i korupcija. I još bi se puno toga moglo napisati, poput toga da Grad Zagreb zapošljava isti broj ljudi kao sve hrvatske županije zajedno. Možete si onda misliti kakva bi to bila “racionalizacija” kad bi u Hrvatskoj imali 4 regije, desetak gradova i stotinjak općina.

Vjerojatno su potrebne neke korekcije i u broju gradova i općina, trebalo bi ih smanjiti za kojih stotinjak, posebice u Slavonije, Lici i Dalmaciji, jer tamo je zaista “svako selo općina”.

Međutim, nitko ne želi kazati nešto drugo, da uopće nije problem u broju naših jedinica lokalne samouprave. Zašto ih ne bi bilo još i više? Dapače, svaki naš građanin trebao bi rješavati svoje lokalne probleme što bliže mjestu prebivanja, a ne da mora gubiti vrijeme i novac da odlazi 50-100 km negdje.

Uglavnom, umjesto ukidanja ili smanjivanja broja JLS-a, trebalo bi donijeti samo jednu odluku, ograničiti mogućnost zapošljavanja i profesionalizacije funkcija načelnika, njegovih zamjenika i ostale birokracije. Da se umjesto profesionalnih funkcija uvede volontersko obnašanje izvršnih i mnogih drugih funkcija, uz ograničenje visine naknade.

I tu priči bi bio kraj, vrlo brzo bi se uvidjelo tko se politikom želi baviti zbog toga jer su mu opće dobro ispred privatnih interesa.

To su zapravo vrlo konkretna rješenja koja mogu brzo donijeti dobre rezultate u iskorijevanju nepotizma i korupcije, ali i raščišćavanje situacije u političkoj kaljuži u kojoj se izgubilo svako povjerenje u političare.

Ona nisu potrebne samo za rješavanje na lokalnom nivou u koji se toliko nekritički upire prstom. Katarza je potrebna prvenstveno tamo gdje se donose odluke o tome kako će se i na što trošiti proračunske milijarde. Kada toga nema, onda je najlakše pljuvati po “provinciji”, da je u njoj problem, a ne “u glavi”. Nemojmo to dopustiti!

Ostavi komentar