Nakon masakra u beogradskoj školi, u tamošnjoj su se javnosti pojavili psiholozi koji su odlučili javno progovoriti o izopačenim pojavama i devijantnostima u našem društvu. Jedna od njih je i klinička psihologinja Danijela Ostojić, koja je javno na društvenim mrežama govorila o pojmu naučena bespomoćnost. U ovom kontekstu ga je spomenula jer je za društva u tranziciji, posebice kod naroda Balkana, ovaj fenomen itekako ukorijenjen u mentalitet ljudi.
A što on zapravo znači? Naučena bespomoćnost zapravo označava stanje u kojem ljudi pasivno prihvaćaju ono što je loše i izopaćeno te vjeruje da se ništa ne može učiniti da se nešto promijeni. Direktna posljedica takvog života, kako navodi psihologinja Ostojić, jest nastanak depresije.
Sam termin skovao je američki psiholog Martin Seligman 1965. godine na temelju eksperimenata sa psima. U sklopu eksperimenta napravljena su bila dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobivali elektrošokove. Prva skupina je stalno dobivala neizbježive elektrošokove, dok je druga bila u kavezima s pregradom gdje su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa poduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju ako nešto poduzmu.
Kada su sutradan prvu skupinu pasa premjestili u kaveze s pregradom, unatoč novim okolnostima koje bi im omogućile bijeg od bolnih šokova, ti psi nisu ni pokušali preskočiti barijeru. Dvije trećine njih samo su plakali i uopće nisu skakali pokazujući naučenu nemoć. Sve to može se preslikati i na naš mentalni sklop, stoga nije ni čudno da toliko slušamo na jadikovke.
Zato svaki put kada čujete sljedeće konstatacije: “Kod nas je nemoguće nešto promijeniti”, “Gledaj svoja posla, džaba ti to sve”, “Ne vrijedi glasati, ionako se ništa neće promijeniti” ili “Ovo ti je Balkan, džaba ti tvoje filozofije”, zastanite i dobro razmislite tko vam to govori i nije li to upravo čista definicija tog pojma.
