Svi koji me poznaju, znaju da sam ja najveći fan sunca. Ne, kod mene ne postoji dan kad mi paše kiša. To me tjera da čistim i pospremam, što je naravno dobro, ali s druge strane samo vi meni dajte sunce i lijepo vrijeme da budem dobro. Zato mi je ovih proteklih tri tjedna baš teško palo. Znači, pa mislim da dva tjedna nismo sunca vidjeli.
Čak sam počela nositi i crno, što je kontra svim mojim filozofijama oblačenja. No, to nisam bila, nego kroničan nedostatak vitamina sunca. Finale se dogodilo prošlog tjedna, kad sam doslovno zaplivala u bujici vode kod Šenkovca. Kiša se taj dan slila kao iz kabla. Doslovno je vodena zavjesa prekrila zrak.
No, mi ne živimo u blizini neke velike rijeke (kao primjerice Mursko Središće), pa ne dijelim strah od nekih silnih poplava. Da, Trnava je bila opasno visoka, ali je većinom toliko suha, ili je ni nema, da ni ne obraćam pozornost na to. Ali taj dan sam se stvarno uplašila. Em ne volim nabujane, gradske, zmazane rijeke, to mi stvara gadljivost i strah, em nisam očekivala da će takva količina sliti na ceste.
Pa sam, pomalo bedasto i nepromišljeno krenula prema brežnom kraju i fino zaplivala u Šenkovcu. Taman kad sam stigla u Brezje, voda je počela opasno bujati. Ljudima je uništilo dvorišta, vrtove, podrume. Voda je doslovno bila do kolen. U tim trenucima vratimo se onim dubljim mislima i u sebi osjetimo strahopoštovanje prema silini prirode. Koliko smo često mali i nemoćni pred prirodnom pojavom – kišom.
