Uz blagdan Uskrsa urezala su mi se u sjećanje dva običaja još iz djetinjstva, koja su mu i danas najdraža. Prije svega, nošenje košarice s uskrsnom hranom na blagoslov, koji je uvijek bio poseban trenutak. Košaricu smo nosili do male kapelice na nekom od naših brega – najčešće na Slamek ili u Prekopu, ovisno o tome koliko smo brzo uspjeli pripremiti sve za blagoslov.
U subotu ujutro kuhala se šunka i kobasice, a jaja su se pažljivo pripremala za bojanje. Dok se šunka polako kuhala, vani smo po travi tražili zanimljive biljke i trave koje bi nam ostavile najljepše uzorke na pisanicama. Nakon što bismo ih pažljivo položili na jaja, omotavali bismo ih najlonkama i čvrsto vezali. Potom su jaja završavala u vodi u kojoj su bile lupine luka. Najljepši dio bio je miris kuhane šunke i kobasica koji se širio cijelom kućom, budio pravu glad za uskrsnim delicijama.
Kada bi košarica bila spremna, ukrašena posebnim stolnjakom s uskrsnim motivima i okićena proljetnim cvijećem, krenuli bismo na žegen. Miris hrane i proljetnog zraka opijao nas je cijelim putem, a vrhunac je bio trenutak kada bi svećenik dimom tamjana obavio naše košarice. To je bila i prilika za susret s rodbinom i susjedima koje nismo dugo vidjeli.
Drugi jednako lijep običaj bio je paljenje vuzmenke, koje je nekada okupljalo cijelo selo. U vremenu kada je život tekao sporije, vatra je bila središte okupljanja, a danas se uglavnom okuplja obitelj i nekoliko susjeda. Dok nas je topla vatra obasjavala, pekao se jeger na šibi, a sve to zalilo se našim štrigovskim gemištom. Naravno, iz sjećanja su se izvlačile sve naše seoske dogodovštine i koje nas uvijek onako od srca nasmiju.
Upravo u tim trenucima krije se prava čarolija Uskrsa. Nisu to samo okusi i mirisi, niti stari običaji, već ljudi i trenuci koji nas povezuju, iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. I zato, svaki put kad osjetim miris šunke i kobasica ili vidim plamen vuzmenke, u meni se probudi onaj isti mir i radost iz djetinjstva. Tada znam – Uskrs je stvarno stigao.
