Znatan dio naših građana vjeruje da svijetom vladaju ljudi iz sjene, dok su političari samo puki izvršitelji, odnosno vjeruju u razne teorije zavjere. Raznim teorijama zavjere kod nas pogodovalo je i to što zakonski nije bilo regulirano pitanje lobista, ljudi koji javno lobiraju za nečije interese.
Stupanjem na snagu novog zakona o lobistima, po prvi put dobivamo malo širi uvid u zapletene puteve politike, iako smo i dosad znali da su veze i vezice, ali i mnogi lovci u mutnom svih boja, doprinosili kaosu na političkoj sceni. Od sada će zbog zakonske regulative ipak dosta toga biti javno, no to će ipak biti samo jedan dio svih skrivenih i nejavnih postupaka.
Lobiranje je u demokratskim državama zakonita djelatnost jer se smatra da pozitivno utječe na javnost i demokraciju, razvijajući dijalog između vlade i privatnog sektora i pospješujući međusobno razumijevanje i širinu pogleda. U sjedištu EU-a u Bruxellesu danas djeluje šezdesetak hrvatskih lobista i to je legalan i legitiman posao kao i svaki drugi. Osnovne odrednice našeg novog zakona o lobistima su dio europske prakse pa čak i nešto strožije. Tako će se razne udruge morati i službeno i javno registrirati kao lobisti, na primjer udruga banaka, te podnositi godišnja izvješća o lobiranju. Oni koje se uhvate da lobiraju, a nisu registrirani, morat će platiti kaznu i do 20.000 eura i može im biti zabranjeno lobiranje na pet godina. Dakako, drugo je pitanje kako će se to provoditi kako na razini države, tako i na razini lokalne samouprave. Pravo državnih i lokalnih službenika je da znaju tko lobira i u čije ime, tako da se lobist mora predstaviti pri prvom susretu s javnom osobom. Uobičajeno je da su socijalni partneri odnosno sindikati i HUP izuzeti iz zakona o lobistima, jer direktno pregovaraju s Vladom na temelju posebnih propisa, no jasno je da su i oni lobisti. Kako se god to činilo čudno, lobiranje ima i svojih dobrih strana po demokraciju, oni razvijaju transparentnsot u javnom odlučivanju, jer teme o kojima se lobira postaju javne, a time i tko za koga lobira, a to zapravo znači da se javno iznose argumetni za i protiv neke odluke te tako postupak odlučivanja postaje vidljiv. Najvažnija je spoznaja da će proces odlučivanja barem u nekoj mjeri postati javniji, a ne kao do sada, kad se odlučivalo iza zatvorenih vrata i čak u mito i korupciju. Lobiranje i lobisti su korak više prema zreloj demokraciji ili bi barem tako trebalo biti, oni „pročišćuju“ donošenje političkih i ekonomskih odluka. Ukratko, više lobista, manje teorija zavjera i korupcije, barem je tako u teoriji, a kako će biti u praksi, vidjet će se uskoro.
