“Joj, ali ja vam nemam vremena. Ja sam samo volonter u Općini. Sada sam na službenom putu!”, odgovorio mi je tako na telefonski poziv načelnik Općine Domašinec. Da, ali je zaboravio pri tome da i volonteri dobivaju plaće za svoje “volontiranje”, a da bi tu volontersku plaću mogao dobiti, građani mu uplaćuju porez u općinsku blagajnu. Eto, očito to svako malo treba podsjetiti i funkcionere, dužnosnike i ostale javne djelatnike, ali i građane koji na to prečesto zaboravljaju pa onda određene ljude gledaju kao kraljeve kojima bi se trebali klanjati.
Što je tome pridonijelo, pitam se često. Jesu li to društvene mreže za koje ljudi misle da, ako se tamo nešto objavilo, da je to apsolutna istina? A ne uzimaju u obzir to da je sadržaj na društvenim mrežama jasno usmjeren na ono što korisnici žele da se vidi, dok ono što se ne vidi skrivaju kao zmija noge? Je li za to kriv naš obrazovni sustav koji djecu ne uči dovoljno da propituje stvari i da ne uzimaju sve zdravo za gotovo što im je servirano na pladnju? Jesmo li to krivi mi, društvo kao cjelina, koja ne reagira promptno na moralne devijacije i prelazimo preko njih kao da se to nas ne tiče? Odnosno, ne bi se šteli nikome zameriti?!
Često, kada se to i dogodi pa je netko dovoljno hrabar i upozori na takvo nešto, biva od ovih devijanata, koji su u većini, izrugivan. Ukratko, preokrene se cijela priča. Pa bitno postaje ono nebitno. Stvaraju se spinovi sve kako bi se oprala ta “lažna” ljaga. I ako nisi dovoljno uporan, oni pobjede. Upornost i strpljivosti u toj igri itekako dobivaju danas na važnosti.
Na vidjelo izlaze i one balkanske igre žalopojki i jadanja. Život je težak, muka, borba i što ja znam ne. Ako se nema problema, onda ga se izmisli da netko slučajno ne pomisli da ti je dobro u životu. Pa kako kaže poznata Alkina pjesma: Laži, laži, laži me, ti me lažeš najbolje.
