U školsko doba jedva sam čekala zimske praznike. Kićenje bora, poklone, rodbinske susrete, društvene igre, jesti/piti. Sve od navedenog veseli me i danas, osim činjenice da više nemam bezbrižne praznike. No, ono što mi je ostalo su prehlade, kašljanje i sinusi. Klasika u vrijeme između Božića i Nove godine. Droksam se limunom, medom, propolisom, čajem, uljem 31.
No, prehlada je i dalje dosadna. Ipak, nije prehlada ono što zimske praznike u mojem svijetu pretvara u noćnu moru. To su naravno petarde i besmislena pucnjava. Od pirotehnike jedino volim one slatke prskalice. To je to. Ostalo je bučno i strašno. Kao da smo u ratnoj zoni, a srećom nismo.
Nije u pitanju mala svota novca. Još sad kada to preračunamo u eure, shvatimo da je puno u bilo kojoj valuti. Volim ja vatromet, lijepo je. Ali onda se sjetim svojih mačaka koje su bile pod stolom i skrivale se cijelo novogodišnje vrijeme. Njima ne možeš objasniti da su to samo petarde i vatromet. Zato je bilo prekrasno pročitati da su određeni gradovi u Hrvatskoj odustali od vatrometa, a taj su novac odlučili donirati udrugama koje se bave napuštenim životinjama.
Grad Čakovec nije jedan od tih gradova, oni su ipak odlučili da će biti vatrometa. Na Trgu će se tako održati slavlje još jedne nove godine. Vrijeme leti. Zaista. Sjećam se proslave 2000. godine, a za par dana slavimo 23 godine više. Pitam se kako da vrijeme malo usporim, je li to uopće moguće? Stići će nas još jedna nova godina. Vrijeme je da na papir stavite sve ono što je bilo dobro. Ono što možda i nije bilo sjajno oblikujte da u novoj godini bude bolje. Nemojte se bojati promjena, one su dobre za naš unutarnji rast i razvoj.
