Počeo je rat u Ukrajini. U izravnom obraćanju u četvrtak Putin je odobrio “posebnu vojnu operaciju” i rekao da mu je cilj demilitarizirati i “denacificirati” Ukrajinu. Odmah nakon njegova obraćanja javnosti ruske snage granatirale su nekoliko gradova u Ukrajini, zračne luke, nastala je opća panika. Ukrajinci bježe u skloništa ili van iz zemlje. Dugački redovi ispred bankomata i u trgovinama, ljudi s koferima slike su koje su cijelog četvrtka pristizale do nas.
Proglašeno je ratno stanje. A rat nitko od njih ne želi. Mišljenja sam da je najstrašnije od svega u životu što ti se može dogoditi rat. Sve ostale nedaće u životu možeš nekako preživjeti. Na rat ne možeš utjecati. Sve se svodi na stradanje nevinih civila, dok se veliki vođe nadjačavaju. Sve to rađa kriminal i švercanje, opet po najveću štetu običnih građana.
Rođena sam u srpnju 1992. godine tako da naš Domovinski rat nisam doživjela niti osjetila taj strah kakav sada osjećaju stanovnici Ukrajine. Prvi znak da će nešto ozbiljno poći po zlu bio mi je kada sam na dnevniku nacionalne televizije vidjela kako djecu i vrtićarce u Ukrajini uče što učiniti i kako se spasiti u slučaju napada. Drugi znak za uzbunu bio je kada je američki ratni nuklearni brod USS Harry S. Truman uplovio u splitsku luku. Do nas su dolazile snimke broda kojem se dive prolaznici, a novinari su detaljno izvještavali o svim karakteristikama broda. Tek tada mi se, moram priznati, upalila lampica i odmah sam išla na kartu gledati koliko smo udaljeni od Ukrajine.
Prijateljica koja radi u Sloveniji u ruskoj firmi za nekretnine javila mi je da će im zablokirati sve račune i da ne znaju što očekivati. U šoku su, nitko se tome nije nadao. Kako će sve to završiti, glavno je pitanje koje nam visi iznad glave u ovim trenucima.
