Korona nažalost još uvijek upravlja našim životima. Jedne je previše strah korone, dok drugi žive kao da korone nema. Ide se iz jedne krajnosti u drugu krajnost. Ipak, oni treći, kojih ima u najvećem broju, pridržavaju se epidemioloških uputa.
Što se tiče mjera, one su kod nas još uvijek dosta “liberalne” u usporedbi s drugim državama. Primjerice, u Njemačkoj učenici moraju dolaziti na nastavu i sjediti u učionici uz otvorene prozore i vrata. Zamislite kako se oni osjećaju na tom propuhu zabundani u jakne te kako je profesorima predavati u takvim uvjetima. Slovenija je isto tako bila više mjeseci u potpunosti zatvorena, građani su smijeli samo po prehrambene namirnice i do ljekarne, kao i na posao i s posla. To je izgledalo kao da se nalaze u nekakvom imaginarnom kavezu, a na to se jako teško bilo prilagoditi. Jer mi, ljudi, težimo slobodi te smo po prirodi društvena bića.
Sve to uzelo je danak kod mentalnog zdravlja ljudi i to apsolutno svugdje, u svakoj državi. Osjeća se tjeskoba, a njezin intenzitet se razlikuje od osobe do osobe. Posebice pate oni koji nisu fleksibilni na stalne promjene i koji žive po obrascu “samo me ostavi tu gdje jesam”. Grozno vrijeme koje nas je do sada pratilo tu je anksioznost samo povećavalo.
Svi jedva čekamo da se okrenemo onom starom normalnom. Vrijeme kada ćemo moći organizirati druženje bez straha da se zarazimo ili da nam na vrata pokuca policija zbog prevelikog broja ljudi na okupljanju. Svi čekamo dan kada ćemo moći za vikend sjesti u auto i krenuti kuda nam u tom trenutku srce želi te pritom ne razmišljati hoćemo li moći sjesti za stol unutra u restoranu ili pak hoće li nas pustiti preko granice u susjednu Sloveniju. Sve smo to prije dvije godine doživljavali zdravo za gotovo. Vjerujem da ćemo u budućnosti, kada se konačno jednom otvorimo, upravo ove “sitnice” itekako znati cijeniti.
