[layerslider id=”3″]
Niti jedan požar zadnjih godina nije izazvao takvu lavinu osjećaja i komentara kao ovaj u Splitu. Vatra je gutala sve pred sobom i vatrogasci i građani mogli su jedino spašavati kuće, tim više što niti kanaderi nisu mogli letjeti.
Ono što je mnoge zaprepastilo je brzina širenja požara, a zapravo ne bi trebalo. Dobro se zna za fenomen bure i kako ona puše i nosi.
S druge strane, vatrogasni zapovjednici govore da je sve bilo dobro organizirano i da je posao odrađen. No je li doista sve bilo u najboljem redu?
U svijetu pa i kod nas u pripremama za ovakve neugodne elementarne nepogode odavno postoji scenarij najgoreg mogućeg slučaja. Je li to slučaj i kod požara u Splitu i zašto se on nije mogao predvidjeti? Zašto su oni koji su rukovodili gašenjem požara bili iznenađeni brzinom kretanja požarne fronte prema Splitu?
Kao da ih iskustvo do sada nije naučilo što može učiniti bura u nekoliko sati. Čude se kao mala djeca “preskakanju požara” dugom nekoliko stotina metara zbog vjetra, no to je odavna realnost na požarima u Dalmaciji kod jake bure. Još i više od toga, bura zna biti toliko jaka da brzinom od stotinjak kilometara nosi cijele upaljene buktinje niskog raslinja, kao da ih baca iz katapulta. Ovoga puta bura nije imala milosti, nosila je požar brzinom od oko šest do sedam kilometara u sat vremena.
Sve se to zapravo znalo, pa zašto onda nitko nije rekao vatrogascima, građanima i javnosti: – Požarna fronta će zahvatiti dijelove Splita za nekoliko sati. Građani organizirajte se po dijelovima naselja i kvartovima”. Bilo je riječi o svega nekoliko sati, toliko se brzo širio požar.
Drugim riječima, netko je morao znati da zbog brzine širenja požara jednostavno ne može dovesti sve potencijalno raspoložive vatrogasne snage na vrijeme u Split.
Glavne snage s kontinenta stigle su tek nakon ponoći ili ujutro, što je za zaustavljanje požara bilo djelomično prekasno.
Obrambeni resursi protiv požara bili su vatrogasci iz Dalmacije, ali i građani Splita koji su branili svoje domove te pojedine udruge građana.
Ponovno se, po tko zna koji put, potvrdilo da vatrogasci i njihovi zapovjednici nemaju ekskluzivno pravo na obranu od požara, no nositelji su znanja o požarima. Pravo i dužnost zaštite od požara pripadaju svim građanima, bili oni organizirani u jedinice civilne zaštite ili ne kad postane kritično. Zašto se to ne zna? Također, zašto se vojne postrojbe ne bi mogle organizirati i razmjestiti prije nego ih se pozove, zar je to zločin?
Kad se u Međimurju ljudi brane od poplave Mure ili Drave svi su na nogama koji to mogu. Nitko ne gleda je li netko član jedinice civilne zaštite ili je došao pomoći, ruka više uvijek je dobrodošla. Tako se dolazi do potrebne masovnosti za ovakve katastrofe.
