[layerslider id=”3″]
Naši najbolji susjedi Slovenci opet nam stvaraju probleme, jauču mediji. Europska komisija stavila je slavonski kulen i varaždinsko zelje pod zaštitu, no nije prošlo bez slovenske inicijative. Ispostavilo se da i Slovenija ima slavonski kulen, točnije, proizvodi ga jedna slovenska mesna tvrtka. Komisija je ipak stala na našu stranu, a Slovenija će moći proizvoditi slavonski kulen još pet godina.
Sporilo se i oko varaždinskog zelja, Slovenci su tvrdili da imaju sorte varaždinski kupus 1 i varaždinski kupus 2. Na kraju je presuđeno da je naše varaždinsko zelje (a ne više kupus) zaštićeno u Europi, no Slovenci će i dalje svoj varaždinski kupus moći prodavati, no kao slovenski.
Tek nedavno završila je bitka za naziv teran, pa ga sad uz slovenske smiju upotrebljavati i istarski vinari, iako se u Istri stoljećima proizvodi.
Slijedom tih iskustava, uopće ne bi začudilo da Slovenci proglase i zaštite međimursku gibanicu, kolač od četiri vrste nadjeva, kao samo svoj ili da naprimjer odjednom ustanove da su zagorski štrukli slovenski. Ili da jelo meso z tiblice proglase svojim proizvodom. Godine i godine trebale su da se to jelo zaštiti i sad se proizvodi u Međimurju. Što se to događa? Tek je međimurski dobravski crveni luk zaštićen u Hrvatskoj kao autohton.
U stvari, ništa što se ne bi dalo razumjeti. Jednostavno je. U Hrvatskoj zaštitu pojedinih proizvoda i jela većinom traže udruge proizvođača, a to bi trebala biti prvenstveno domaća zadaća institucija države i njenih instituta i fakulteta te zainteresiranih tvrtki. Treba ipak uzeti u obzir i to da je Slovenija desetak godina duže u Europi.
Naime, da bi nešto bilo zaštićeno, potrebno je provesti istraživanja koja mogu trajati i po nekoliko godina i poštivati pravila igre kakva je nametnuta od Europe, a to znači poštivati vrijeme, proceduru i stručnjake. Udruge naprosto nemaju za to kapacitete, dok se u državi mnogi ponašaju nemarno i kao da im je to briga više. Rezultat toga je da imamo premalo zaštićenih proizvoda i jela.
Udrugama je dana mogućnost inicijative za zaštitu proizvoda i jela upravo zbog toga kako bi se ubrzala cijela stvar. No bez pomoći stručnjaka i države to nije išlo i stvar nije uspjela kako smo očekivali. Pa se sad pitamo zašto ili tko je kriv, naravno opet Slovenci.
U našem kraju mogućnost zaštite potencijalno imaju mnoga stara međimurska jela i slastice i vina, koje mogu jednog dana biti turistički adut. Samo tko će to učiniti i zašto ako od toga ne vidi korist, a nitko mu to nije rekao. Da je naprimjer Međimurska županija propisala kao moralnu obvezu da svi restorani u našem kraju moraju nuditi nekoliko međimurskih jela, danas bi već bilo drugačije.
