Nakon zime nama zimogroznima kao gušterima paše prvo proljetno sunce. Nema utješnih riječi kojima mi netko može pokušati predstaviti zimu u dobrom izdanju. Zima je fora u prosincu i to kad je blagdanski ugođaj. Nakon toga kao da u glavi imam kalendar prema kojem križam dane do proljeća, sunca i temperature od 20 stupnjeva.
Često razmišljam bih li bila sretnija (a i zdravija) da živim u podneblju blage klime. Kažu da te ova naša ipak malo više čeliči, no ja i dalje čekam trenutak da me očeliči. Uglavnom mi dođe na naplatu već sredinom jeseni ako slučajno zabrazdim negdje vani s malčice pretankom jaknom. Zato već u ožujku sva treperim od čekanja tih toplijih dana.
Iako je vremenska temperatura neiscrpna tema s kojom se krate čudni ili neugodni razgovori sa strancima, često je ona neizbježna, pogotovo ako utječe na vaše svakodnevno raspoloženje. Znam i neke kojima proljeće smeta. Kažu da ih previše otvara pa im se znaju javljati i određeni oblici anksioznosti. Svako se s time nosi kako zna i umije.
No, već kad smo kod emocionalnog stanja, impresivno je koliko se mali broj ljudi bavi svojim. Negativne emocije i osjećaji se potiskuju, često do te mjere da ljudi s godinama oboljevaju od plijesni koja se u njima skupi. U razgovoru s prijateljicom psihologinjom koju srećom imam u svojem životnom vagonu, kaže kako je plakanje i kvalitetan razgovor u kojem te netko sluša ono što bi trebalo svakome. Baš svakome, nitko nije izuzetak od toga.
I dok je kod nas još uvijek sramota priznati da si loše, ili da trebaš razgovor, možda i s nekim stručnijim, ispada da si lud i da s tobom nešto ne valja. Nekad je ulogu “pražnjenja duše” imao svećenik, no tko je to danas?
