Da nedostaje ljudi, vidljivo je već i po plitkom bazenu ljudi raspoloženih za aktiviranje u lokalnu politiku. U ovom mandatu prvi put smo se susreli s nedostatkom kandidata za načelnike.
Liste za vijeća punile su se „hvatanjem kandidata za šankom”, samo da se popuni lista. Većina vijećnika po općinama, gradovima pa i u Županiji su već viđeni kandidati.
Ne moramo guslati staru pjesmu da se rađa sve manje djece i da je u školama sve manje učenika – to je opće poznato.
Vrtići se naizgled pune, ali ne zato što se rađa više djece, nego zato što bake sve duže rade, pa mame moraju djecu voditi u jaslice i vrtić.
Nogometni klubovi koji su nekada imali pune pogone: od najmanjih do veterana, sad imaju probleme skupiti dovoljno igrača za utakmicu, a nedavno je NK Torpedo iz Križovca „zatvorio vrata”.
Nije lakše ni vatrogascima. Neka društva rade sve što je u njihovoj moći da preko rada s djecom održe DVD-ove na životu, ali u manjim mjestima je i vatrogastvo zamrlo.
U narednim godinama će zbog demografskog odumiranja, političkim rječnikom rečeno, dolaziti do „funkcionalnih spajanja”. Neće biti ljudi da se održe udruge, klubovi. Čak ni dovoljno župnika za sve župe.
Vozeći se kroz neka manja naselja u Međimurju uočava se taj žalosni trend. Prvo uočite zatvorenu trgovinu i krčmu, zatim da nema žive duše na cesti ili tu i tamo koju sijedu glavu pa se pitate koliko vremena je potrebno da se isprazni zadnja kuća u selu?
Nada je u strancima koji k nama dolaze u potrazi za poslom, pune naše fondove, a u budućnosti i prazne kuće.
Hrvatska politika je bila iznimno licemjerna u vremenu kad se strukturirala država i društvo. Izbacivala je floskule o domoljublju, „svojima na svome” i sličnim ispraznim parolama.
U stvarnosti, političari krojači budućnost Hrvatske u tom procesu prepustili su državu onima koji su je bez srama jamili i natjerali ljude na egzodus, egzistencijalno propadanje i brutalno raslojavanje.
Sada ubiremo plodove toga rada. Uzalud se sada pitamo gdje su ljudi?
Imamo Hrvatsku, a izgubili smo ljude. Oni koji su otišli za kruhom, opet nisu svoji na svome.
