Da s našom poštanskom službom nešto nije u redu znaju svi Međimurci koji u svom poštanskom sandučiću nađu pisma, račune pa i preporučenu poštu za pola ulice. I onda zna se, rade posao poštara/poštarice. Stječe se dojam da poštu dostavi do pola i da mu se dalje ne da pa svu preostalu stavi u jedan sandučić.
Razumjela bih da mi se to dogodilo jednom, no to je postala pojava na tjednoj bazi. Evo, i ovoga tjedna morala sam dalje prosljeđivati kuvertu. Naime, nije mi jasno ako je na kuverti točna adresa, primjerice s kućnim brojem 10, kako onda u sandučiću završavaju pisma i s kbr. 12, 14 ili pak 20. Priznajem zabunu, jer tko radi, taj i griješi, no ovo je već više od zabune.
Dođe mi da jednostavno tuđa pisma ostavim, ali savjest mi ne da mira, jer tko zna što je u kuvertama i koliko ih primatelj željno očekuje.
Znam to, također iz vlastitog iskustva. Čekala sam nalaze iz bolnice, no nikako nisu stizali. Pravdala sam to ljetom i godišnjim odmorima tako dugo dok me iz bolnice nisu zvali i poručili mi da mi, po drugi put, više ne misle slati. Ovim putem, zahvaljujem se djelatnici koja me nazvala i ljubazno objasnila situaciju. A meni upitnik iznad glave? Kako, pa gledam poštu svaki dan jer znam da nalaz mora doći. Nikakvu obavijest nisam našla da je poštar bio i da mi je moj “krucijalni dokument” čeka na pošti.
I onda ovih dana dobijemo obavijest iz Korporativnih komunikacija Hrvatske pošte da imamo milosti prema poštarima/poštaricama jer nam eto, dostavljaju pakete po ovoj pasjoj vrućini. Čitam i ne mogu vjerovati. Pa zar samo oni rade, pa zašto se poslodavac prvi ne pobrine za njih i olakša im uvjete rada. A poduzeće je, znamo, državno i mogu se ponašati kako im se prohtije. Za razliku od nas smrtnika koje nitko ne pita je li nam vruće ili zima, možemo li se puževim koracima vući u najvećoj vrućini s posla.
Nitko nas ne pita je li nam vruće kad raznosimo susjedima poštu ili se crvenimo jer nismo podigli nalaz. Iza nas ne stoji moćna državna firma.
