Kako tjedni odmiču, tako cijene sve više skaču gore. Čas skoči benzin, čas voće i povrće, čas meso, čas papir za WC, čas ubrusi, a cijene struje, plina i ostalih energenata da ne spominjemo. Valjda do kraja godine neće biti proizvoda koji neće skočiti cijenom gore.
Porasle su i dimnjačarske usluge, usluge prikupljanja komunalnog otpada i tako bismo mogli još retke i retke nabrajati. Ovog tjedna prodavačica u jednoj maloj trgovini rekla mi je da je primijetila da su ljudi već sada počeli kupovati samo osnovne stvari. Tipa kruh i mlijeko, a sve ostalo odlaze u veće supermarkete gdje su cijene ipak malo niže. Isto tako, bilježe da ljudi kupuju samo ono što je trenutno na akciji, ali i tada jako dobro razmisle hoće li to staviti u svoju košaricu ili ne. Prodaja u trgovinama jedino im skoči kada imaju popuste srijedom za umirovljenike svaki drugi tjedan.
S druge strane, naši vladajući nas uvjeravaju da to neće biti tako iako se za nekoliko mjeseci u Lijepu Našu uvodi euro, a ja se pitam žive li ti ljudi uopće u stvarnosti, jedu li i voze li se svojim autom na posao. Gdje su sve sada one tržišne inspekcije koje bi trebale pratiti cijene proizvoda i ne dozvoliti da one skoče u nebesa. Jer kako je počelo, ne izgleda baš dobro. Tu je tišina, muk.
Valjda će naši političari koje su građani izabrali da predstavljaju njihove interese početi gledati na nas, a ne na svoje guzice i kamo će ih u koju fotelju smjestiti. Ponavljam, valjda.
Pozitivna stvar je što nam se bliži ljeto, temperature rastu, a more nas zove. Mada, prema svemu sudeći, izgleda da će se većina ipak ovog ljeta namakati u domaćim improviziranim bazenima. A novac spremiti za nedaj Bože!
