Evo, stigla je i 2024. godina. Neki su je veselo dočekali, a drugima je došla i bez čekanja. Kaže se obično, kako je ulazak u novu kalendarsku godinu svojevrsni početak, odnosno da se kreće iznova. No, to je diskutabilno jer se u principu u našim životima ništa ne mijenja već je to dan kao i svaki drugi i život teče i dalje normalno. Barem bi trebao tako, da nije naše Vlade i njenih “novogodišnjih mjera” koje nam remete ustaljeni život. Dakle i od 1. siječnja na snazi je puno toga novoga, od novog iznosa minimalne plaće, povećanja dobi za odlazak u mirovinu za žene, prestanak dvojnog iskazivanja cijena i da ne nabrajamo dalje.
Dakle, tko se priviknuo na euro priviknuo se, ostali će se morati silom prilika.
Naši načelnici i gradonačelnici pohvalili su se proračunima, obećali investicijska ulaganja sve u cilju poboljšanja standarda svojih sumještana. Istina, dio tih investicija kotrlja se ili će se zakotrljati po inerciji poput kanalizacije ili cestogradnje. Čini se da će ova godina, uz to biti i godina izgradnje dječjih vrtića. Nema tog područja gdje se ne gradi novi ili pak nadograđuje postojeći. Naravno, sve se to sufinancira sredstvima EU. Druga je stvar što su i to naši novci koje nam je država uzela preko poreza i uplatila u europsku kasu.
Simptomatično je da se nigdje ne spominje izgradnja domova za starije jer smo ipak stara nacija. Nije da imam nešto protiv vrtića, dapače, trebaju nam itekako. No, isto tako nam trebaju i ustanove za starije. Međutim, EU ih za sada ne financira, naši gradovi i općine su financijski preslabi za takve investicije, pa ćemo se načekati.
Neće me uopće iznenaditi ako nam ovogodišnja trostruka izborna kampanja bude i u tom znaku, ili će se ta problematika spomenuti, onako na margini svega. Ipak se ljepše hvaliti djecom, gradnjom vrtića, škola, sportskih dvorana, a ne starom nacijom, popularnom gerijatrijom, čijoj kategoriji se i ja približavam i “staračkim domovima”.
