Papa Franjo, jedan od moralnih autoriteta današnjice, ovih je dana u posjeti državi Kongu izrekao svojevrsnu poruku upućenu globalnom kapitalizmu i Zapadu: – Dosta je nemilosrdne eksploatacije prirodnih bogatstva i uništavanja Afrike. Nije to ni prva ni posljednja poruka o tome da prirodna bogatstva izazivaju sukobe najbogatijih i moćnih, koje nije briga što je s ljudima i kako oni žive.
Živimo u vremenu kad je svima jasno da kapitalizam od svog postanka do danas ima svoju svrhu u izvlačenju profita i dobiti. To uostalom više nitko ne negira. No, kapitalizam ima i svoju tamnu stranu, izaziva grabež za prirodna bogatstva, ratove i glad u svijetu, usprkos državnom intervencionizmu koji želi ublažiti posljedice.
Danas, u 21. stoljeću, naša domaća svakodnevna mantra je takozvani socijalni kapitalizam, odnosno „kapitalizam s ljudskim licem“. Europska unija utemeljena je na tom modelu razvoja. Postavlja se pitanje može li europska praksa o socijalnoj državi preživjeti grabež globalnog kapitalizma.
Prema ovogodišnjem izvješću Opstanak najbogatijih, dobrotvorne organizacije Oxfam, kojoj je cilj suzbijanje gladi u svijetu, praksa europske socijalne države je u velikim problemima. U tom se izvješću navodi da se ekstremno siromaštvo povećalo prvi put u posljednjih dvadeset pet godina i da se i dalje povećava. U isto vrijeme, jedan posto najbogatijih ljudi na svijetu „zaradio“ je dvije trećine od 42.000 milijarde novog bogatstva stvorenog od 2020. godine do danas. Najviše su zaradili vlasnici energetskih i prehrambenih tvrtki, a i industrija lijekova je blizu.
Najsiromašnije zemlje guše se pod teretom dugova i privatnog kapitala. Primjer ima bezbroj. Oxfam navodi podatak da danas najbogatiji čovjek na planetu Elon Musk plaća porez po stopi od oko tri posto, a prodavačica Christine na tržnici u Ugandi koja prodaje rižu, plaća porez po stopi od čak 40 posto, uz zaradu od oko 80 dolara mjesečno.
Glad danas kuca na vrata oko 800 milijuna ljudi, sve zbog nepravedne raspodjele bogatstva i sustava kapitalizma.
Polovica najbogatijih ljudi na svijetu ne plaća i ono malo poreza, već odlazi u porezne oaze ili daruje svoja bogatstva djeci, stvarajući tako nasljednu superaristokraciju.
Zaključuje se da smanjenje poreznih stopa za najbogatije, što je kulminiralo u dvadesetom stoljeću stalnim padom graničnih poreznih stopa u svim zemljama u ime privlačenja kapitala, nije nimalo smanjilo siromaštvo i glad u svijetu. Kakvu šansu ima europska i hrvatska socijalna država u globaliziranom ambijentu svijeta i hoće li nametnuti veće porezne stope svojim super bogatašima? Neće, jer će otići bilo kamo, svijet je velik.
