U posljednja tri tjedna umrlo je čak pet osoba koje sam dobro poznavala. Već se bojim ujutro otvoriti mobitel ili se javiti na njega, kako ne bih pročitala, odnosno da mi ne bi javili kako je netko opet umro. U trenutku kad čujem takve crne vijesti, dođe mi u misli da mi je već više poznanika na grobljima nego u stvarnom životu. Bojim se uopće i brisati njihove brojeve iz mobitela, koliko ih je već u “vječnim lovištima”.
Najgore mi je pak na sprovodima kad slušam kako ih je dragi Bog pozvao, kako ih je uzeo k sebi. Dođe mi da svisnem od muke. Kako može dragi Bog prekinuti nit života majci koja iza sebe ostavlja malodobnu djecu, osnovnoškolce od kojih je jedno invalidno? Kako dragi Bog može meni uzeti supruga, a mom djetetu oca? Nikako da mi takve stvari sjednu, da mi budu utjeha. U stvari, uopće ne razumijem takvu vrstu utjehe.
Nekako mogu prežvakati, recimo, smrt Siniše Radikovića ili mog supruga; ako ništa drugo, barem su bili teško bolesni i sada se više ne moraju mučiti s kemoterapijama, infuzijama, transfuzijama, odlascima u Zagreb i slično. No, ima toliko oboljelih od zloćudnih bolesti koji su se izliječili i još su živi. I ne samo to, daju nadu da se prokleti tumor može pobijediti. Ali, eto, život im je dodijelio takve karte koje nisu išle u njihovu korist. Oni sada počivaju u miru, bez boli, a nas koji smo ostali iza njih nitko ne pita kako nam je. Ona sva psihološka sranja o tome kako preboljeti smrt voljene osobe mogu se objesiti mačku o rep. Jer kad ti bol pritišće grudi, kad ti trga dušu i samo tražiš bilo kakvu rupu gdje bi se sakrio da manje boli, nitko tko to nije doživio ne može opisati niti pak ublažiti. Pogled na njegovu stolicu, odjeću koju još nemaš snage baciti i nakon devet godina, izaziva jednaku bol.
Tješiš se da je ta osoba tu negdje, ni sam ne znaš gdje, ne razmišljaš da je nikad više nećeš vidjeti, primiti je za ruku, privinuti se uz nju. To nikakva psihologija niti pak normabeli ne mogu riješiti. Moraš sam naučiti živjeti s tim, makar i kao oštećena osoba.
