E, moj narode, što se ovo događa oko nas, tu u našem malom, zelenom Međimurju. Ubojstva su se zaredala, i to čak dva u nepuna dva dana. Jedina utjeha je to da, srećom, još uvijek nemamo rastrojenu osobu koja bi uzela oružje u ruku i pucala nasumice oko sebe.
Naime, u jednom je ubojstvu riječ o obiteljskim razmiricama, dok se za drugo može reći da je riječ ili o običnoj egzekuciji ili pak međusobnom obračunu. Dakle, nema straha za sigurnost nas svih, osim velike nelagode te potencijalnog straha da se ne nađemo u krivo vrijeme na krivom mjestu, pa da stradamo kao kolateralna žrtva.
I sada čovjek ne može, a da se ne zapita. Nikad nismo imali toliko psihijatara, psihologa, defektologa i tko zna kakvih sve ne drugih stručnjaka, a s druge strane toliko nasilja, od ubojstava do vršnjačkog nasilja među djecom i mladima.
Znam da će sad mnogi skočiti na zadnje noge i tvrditi da to nije istina ili da ih je premalo, no statistika, koliko god bila nepopularna, je neumoljiva.
Jesu li i ovog puta zakazale institucije u slučaju ubojstva u Pleškovcu? Jer, očito je bilo problema u obitelji koji su ubojicu doveli preko ruba. Čovjek sam od sebe ne postaje nasilan, a kamoli tek ubojica. Nešto tome mora prethoditi, nešto se nakupljati godinama, i onda je dovoljna samo sitnica, pa i beznačajna, da čovjek pukne. A i u jednom i u drugom slučaju, nije bila riječ o “normalnim” građanima, redovno zaposlenima i sa sređenima životima.
Nažalost, tek kad se desi tragedija onda takve, u javnosti još uvijek nepopularne, životne okolnosti izbiju na površinu. I naravno, svi se zgražaju, svi su u šoku. A nije da ništa nisu vidjeli, da nisu imali nikakva saznanja. Međimurje je malo, sve se zna, svatko svakoga poznaje. Međutim, i mi brinemo samo svoju brigu, policija izlazi na teren tek kad se nešto dogodi. No, prije toga morale su i trebale su reagirati i druge, o kako to volimo reći, institucije. U konačnici, trebala je reagirati i obitelj, a ne zatvarati oči pred očitim. Nažalost, sad je za dio njih, prekasno za sve.
